Ernada Avdibegović Mirovni rad sa nastavnicima/cama islamske vjeronauke: Udruženje „Mali koraci“

Povijest Bosne i Hercegovine nije bez kontrasta: jedinstva i oštrih razlika. Ono što je u jednoj kalendarskoj godini u Bosni smjena oštre zime i vrelog ljeta, u povijesnim vremenima Bosne to je smjena velikih perioda nad ovom zemljom i državom.  Bosna je posvjedočila srednjovjekovne osvite vremena na svojim stećcima, potom osmanski vakat, austrougarsko doba evropljanske nade, dvije jugoslavenske epohe, savremeno nezavisno uspravljanje…

Spomenuti veliki periodi povijesti bili su nad Bosnom, ali i u Bosni. Neke narode i ljude ove zemlje ti su periodi dublje, unutarnje i duhovno oslovili, nad nekima su samoizvanjski pregrmjeli kao strašna nesreća.

Da je Bosna zemlja kontrasta pokazuje i njena religijska trusnost u Srednjem vijeku, njen djelomičan od(a)ziv islamu za vrijeme osmanskog vakta, njeno nacionalno kontrastiranje i razuđivanje za vrijeme Austro-Ugarske imperije, muk nekih njenih ljudi u svojoj narodnosnoj neopredijeljenosti za vrijeme jugoslavenske epohe. (…)

Veliki povijesni periodi Bosne, ona izvanjska stoljeća i desetljeća ove zemlje u doba velikih država, carstava i imperija, u svojim su oštrim kontrastima nadilaženi duhovnim i tihim nutarnjim, širenjem kršćanstva (katoličanstva, kasnije i pravoslavlja), potom širenjem islama i dolaskom dijasporalnog i izbjegličkog judaizma. Širenja, ali i nametanja i nadmetanja raznolikih vjera u Bosni, zapravo su samo podebljavala raznoliku potku Bosne u nekoj tajnovitoj osnovi Bosne.

Sve ove vjere kojima se bosanski čovjek stanovnik ili čovjek naseljenik odaz(i)vao u odvojenoj nabožnoj radosti, u zasebnoj utjehi ili u muci (ne tako različitoj od muke drugih mu susjeda!) zakorjenjivale su se u svome veoma prepoznatljivom abrahamovskom/ibrahimovskom stablu u Bosni.”[1]

Sažetak

Kratko prolazeći kroz historijski prikaz društveno-političkih prilika u BiH, ovaj rad usmjerava se na period poslije agresije na BiH (1992-1995) i mirovni aktivizam prisutan u post-socijalističkoj, post-ratnoj zemlji u tranziciji, duboko podijeljenoj po etničkim linijama. Rad predstavlja teorijski i praktični rad u vezi sa konceptom mirotvorstva i mirovnog aktivizma u bh. uslovima, te se posebno fokusira na primjer rada i djelovanja Udruženja za dijalog u porodici i društvu „Mali koraci“ i projekt ovog Udruženja koji se sastoji od materijala i seminara o mirovnom aktivizmu za nastavnike/ice islamske vjeronauke. Ovaj projekt bio je podržan od Ekumenske inicijative žena. U radu se posebno analiziraju konkretne vježbe koje su korištene u radu sa učesnicima/cama i njihova relevantnost i primjenjivost unutar islamskog svjetopogleda što je važno kako za same vjeroučitelje/ice tako i za učenike/ce koji će kroz svoj proces obrazovanja vjerovatno biti izloženi istim vježbama. Prikazani način rada, metode, tehnike i vježbe mogu biti od koristi aktivistima i vjeroučiteljima diljem svijeta koji se u svom radu bave temama vezanim za mir, izgradnju mira, toleranciju i nenasilje.

 

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, mirovni aktivizam, nastavnici/ce islamske vjeronauke, vježbe

 

Uvodni historijski pregled

U Europi, a možda i u svijetu, ne postoji tako maleni geografski prostor na kojem su se spojile tako velike razlike kao što je to slučaj s prostorom zapadnog Balkana. Općenito govoreći, prema Bilandžiću: „Jugoslavija je za 70 godina testirala sve moguće društvene sustave 20. stoljeća, što je jedinstven slučaj u Europi. Od 1918. do 1941. osam je godina živjela u sustavu kraljevom voljom ograničene parlamentarne demokracije (1921-1929), zatim šest godina u sustavu vojno-monarhističke diktature s elementima fašizma (1929-1935), a nakon toga šest godina u obnovljenom pseudoparlamentarizmu (1935-1941). U II svjetskom ratu (1941-1945) doživjela je, osim oslobodilačkog, i surov međunacionalni građanski rat u kojemu je poginulo oko milijon ljudi, od toga više u međusobnim sukobima nego u borbi protiv okupatora. Za 46 godina nakon II svjetskog rata (1945-1991) Jugoslavija je od 1945. do 1952/53. imala staljinistički sustav a zatim ga je mijenjala i tijekom 46 godina (1965-1991) od izrazito centralističke postala konfederalna zajednica s razvijenijim tržišnim mehanizmom od bilo koje socijalističke zemlje Europe.“[2] SFRJ je imala 6 republika i dvije pokrajine. Bosna i Hercegovina je zajedno sa Crnom Gorom, Hrvatskom, Makedonijom, Slovenijom i Srbijom bila jedna od 6 republika. „SFRJ imala je četiri[3] službena jezika i bila je multietnička/multireligijska zemlja: Srbi, Crnogorci i Makedonci bili su dominantno pravoslavnog porijekla (45,4%); Hrvati, Slovenci, te manjinski Mađari, Slovaci, Česi i Talijani bili su dominantno katoličkog porijekla (30,8%), a muslimani (kasnije Muslimani pa Bošnjaci), Albanci i Turci su dominantno sunitsko muslimanskog porijekla (17%).[4]

BiH je u II svjetskom ratu pretrpjela najveća razaranja i najveći gubitak stanovništva. Na njenoj teritoriji su se vodile najveće i najznačajnije bitke. U godinama poslije II svjetskog rata BiH prolazi kroz period industrijalizacije, elektrifikacije te izgradnje infrastrukture. Zbog svog geografskog područja, te energetskih potencijala u BiH se stacionira vojna industrija. Na polju obrazovanja i kulture, vrši se masovno opismenjavanje stanovništva, osnovno školstvo postaje obavezno, gradi se veliki broj srednjih i osnovnih škola. „U ovo vrijeme  osnivaju se ANU BIH, univerziteti u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru i Tuzli, RTV Sarajevo, te brojne druge institucije. Osnovana je Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine“[5].

„U pedesetim i šezdesetim godinama Bosna i Hercegovina je, prema ostalim dijelovima Jugoslavije, stagnirala i zaostajala, tako da joj je društveni proizvod per capita pao sa 79% od jugoslavenskog prosjeka 1953. godine na 75% 1957. godine, i na 69 % 1965. godine. Godine 1961. veći dio Bosne i Hercegovine službeno je proglašen privredno nerazvijenim. Od svih jugoslavenskih republika, Bosna i Hercegovina imala je najnižu stopu ekonomskog rasta za cijelo razdoblje od 1952. do 1968. godine. Nacionalni dohodak Bosne i Hercegovine, koji je 1947. godine bio za 20% niži od jugoslavenskog prosjeka, a do 1967. godine pao je na 38% ispod jugoslavenskog prosjeka.“[6].

„Odnos prema religiji je u SFRJ općenito bio prilično negativan, posebno u prvim godinama poslije II svjetskog rata. U Ustavu iz 1946. godine stajao je uobičajeni član prema kome će Jugoslavija poštivati vjerske slobode, a crkve i vjerske zajednice će biti odvojene od države. Međutim, u praksi je bilo drukčije.[7] Kada je riječ o muslimanima godine 1946. ukinuti su šerijatski sudovi. Godine 1950. donesen je zakon kojim je ženama zabranjeno nositi feredže. Iste godine zatvoren je posljednji mekteb, osnovna škola u kojoj su polaznici stjecali temeljno znanje o Kur'anu, a podučavanje djece u džamijama nije bilo dopušteno. Godine 1952. zatvorene su sve tekije u Bosni i Hercegovini i zabranjeni svi derviški redovi. Ukinuta su muslimanska kulturna i obrazovna društva „Gajret“, „Narodna uzdanica“ i druga. Dopušten je rad samo jednoj službenoj (od 1947. godine pod državnim nadzorom) Islamskoj organizaciji, sa svega jednom, strogo nadziranom medresom za školovanje imama. Zatvorena je i muslimanska štamparija u Sarajevu i do 1964. godine bilo je zabranjeno izdavati islamske udžbenike u Jugoslaviji. Medjutim, neke od tih mjera potajno su se kršile: i dalje su bili u opticaju islamski tekstovi, djeca su se podučavala u džamijama, derviški su redovi djelovali u privatnim kućama, a studentska organizacija „Mladi muslimani“ odupirala se kampanji protiv islama sve dok nekoliko stotina njenih članova nije pozatvarano 1949. i 1950. godine. Posljednji udarac vakufima, čiji je imetak bio već nakrnjen eksproprijacijom obradive zemlje, zadala je nacionalizacija nekretnina 1958. godine. Tako su nestale velike dobrotvorne zaklade koje su djelovale 400 i više godina, kao što je bila zadužbina Gazi Husrev-begova iz tridesetih godina 16. stoljeća.“[8] Opći uslovi vjerskog života u Jugoslaviji popravili su se nakon 1954. godine, kad je izglasan novi zakon koji je svima zajamčio vjersku slobodu (ponovo) i kojim su crkve i vjerske zajednice stavljene pod neposredni državni nadzor. Opći službeni stav prema islamu izmijenio se potkraj pedesetih i u šezdesetim godinama zbog Titove „nesvrstane“ vanjske politike.“ [9]

 

Rat u BiH (1992 – 1995) i njegove posljedice

Osamedesetih godina 20. stoljeća dešavaju se važne geopolitičke promjene u svijetu: slabi komunizam, ruši se Berlinski zid, raspada se SSSR, evropske zemlje vide EU kao interesnu skupinu sa tendencijom širenja ka Istočnoj Evropi. Kultura globalizacije i zapadno evropskih vrijednosti se širila svijetom. U Jugoslaviji se javlja ekonomska kriza, neadekvatno rješena pitanja identiteta, manipulacija historijom i nacionalnim simbolima, te diskriminacija i marginalizacija pojedinih republika, naroda i kolektiva. Sve ovo je bio razlog da se u republikama javi nezadovoljstvo te zahtjevi za izdvajanjem i samostalnošću. Prva je to praktično učinila Slovenija, zatim Hrvatska, potom BiH. Reakcija ostatka SFRJ bila je slanje JNA jedinica koje su nastojale da očuvaju jedinstvo Jugoslavije. U to doba, prema popisu iz 1991. struktura stanovništva Bosne i Hercegovine bila je 43,47% Muslimani, 31,21% Srbi, 17,23% Hrvati i ostali.[10]

Prema prof. Joviću sa Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Zagrebu u jugoslavenskom slučaju tri su faktora odlučujuće utjecala na krajnji ishod raspada Jugoslavije i početak ratova na ovim prostorima: „1. propast ideologije socijalizma na kojoj se temeljio jugoslavenski politički identitet nakon II svjetskog rata. Socijalizam nije ni nastao ni nestao u Jugoslaviji. Njegova kriza u SSSR i Istočnoj Evropi prelila se – po domino principu – i na Balkan; 2. uvođenje demokracije u njenom najprimitivnijem obliku koji se svodio na brojanje glasova bez ikakve zaštite za manjine i neprilagodljive pojedince, destabliziralo je krhku ravnotežu između etničkih kolektiviteta u Jugoslaviji i 3. ponašanje nacionalističkih elita u gotovo svim njenim zemljama-članicama (osim možda u Makedoniji). Nove vlasti brzo su prihvatile nacionalizam, iako je njihov glavni motiv vjerojatno bio neideološki i svodio se na opstanak na vlasti. Raspadom Jugoslavije pružila im se prilika da postanu osnivači, očevi i vladari novih država, a takvu šansu malo je tko htio propustiti. Trebalo je uvjeriti građane da Jugoslavija više nije moguća, pa razdoblje od prvih izbora do početka rata predstavlja jednu kontinuiranu akciju u tom smjeru. Ništa nije moglo bolje poslužiti u tu svrhu od provokacija, incidenata, a tamo gdje ni to nije bilo dovoljno, kao što je bio slučaj u etnički najheterogenijim krajevima (u Bosni i Hercegovini i etnički miješanim područjima uz hrvatsku granicu sa Srbijom i Bosnom) – i rata. Kao što se otkrivaju memoari sudionika, nacionalisti svih zemalja su se u tome vrlo dobro razumjeli, a u priličnom broju slučajeva i međusobno pomagali.“[11]

„Bosna i Hercegovina u ratu 1992-1995 pretrpjela je najveća razaranja, gubitak ljudstva, genocid, kulturocid, urbicid, uz masovna kršenja konvencija o pravilima ratovanja. Procijenjena šteta posljedica rata samo na ekonomiju iznosi oko 50 milijardi US dolara direktnih, materijalnih šteta, uključujući 20 milijardi štete na proizvodnim kapacitetima. Uzevši u obzir indirektne ekonomske gubitke, uključujući i izgubljeni domaći proizvod od 1992. godine naovamo, zbir direktnih i indirektnih ekonomskih gubitaka iznosio bi oko 100 milijardi USD.“[12] „Ovome treba dodati i snažnu destrukciju ljudskog, socijalnog i institucionalnog kapitala, te kolaps društvenih vrijednosti, koji su ozračje unutar kojega je proces rekonstrukcije trebao zaživjeti učinile još složenijim. Usprkos značajnoj međunarodnoj pomoći za ekonomski oporavak i rekonstrukciju, čiji se iznos procjenjuje na 10-12 milijardi US dolara“[13].

Rat je zaustavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. kojim je Bosna i Hercegovina dobila i novo državno uređenje. BiH je od tada složena država koja se sastoji od Federacije Bosne i Hercegovine (51% teritorije) i Republike Srpske (49% teritorije). Oblast Brčkog je proglašena je Distriktom. FBiH i RS su entiteti koji imaju vlastite ustave koji su u saglasnosti sa Ustavom BiH. FBiH  je decentralizirana i sastoji se od 10 kantona koji se dalje administrativno dijele na općine. RS je centralizirani entitet koji se administrativno dijeli na pet regija, a regije se dalje dijele na općine. Decentralizranost državne strukture ima za posljedicu veliku birokraciju i administrativni aparat koji je izuzetno spor, skup i gdje se javljaju nejasnoće o nadežnosti u pravnim pitanjima. Distrikt Brčko nema Ustav, ali ima Statut kao najviši pravni akt i pod direktnom upravom je države BiH.[14]

Izgradnja mira u BiH i izazovi

Izgradnja mira predstavlja široki spektar društvenih aktivnosti kojima se pokušavaju stvarati i osnaživati vertikalne i horizontalne društvene veze, stvarati prostor za konstruktivnu, nenasilnu transformaciju sukoba i utjecati na veći senzibilitet društvenih institucija za društvenu pravdu, odnosno općenito djelovati ka stvaranju kulture mira i dijaloga. Izgradnja mira je trajan proces preoblikovanja društvenih odnosa koji bi trebao da omogućuje drugačiju upotrebu i pravedniju raspodjelu moći na razini pojedinaca, institucija, zajednica te cijelog društva i kulture.[15]

„U širokoj lepezi istraživačkih radova o miru i izgradnji mira nakon prestanka oružanog sukoba, moguće je razlikovati nekoliko glavnih tematskih područja ili razvojnih faza mira. Tradicionalni, „jednodimenzionalni“ izraz „peacekeeping“ (održavanje ili očuvanje mira) dobio je nove sadržaje odnosno dimenzije, te tako sve više na značaju dobivaju izrazi „peacebuilding“ (izgradnja mira), „peacemaking“ (stvaranje ili kreiranje mira), „peace enforcement“ (rovedba mira), „post-conflict peace building“ (postkonfliktna izgradnja mira). Danas se u različitim tipovima mirovnih misija provode različite složene zadaće – od pomoći u izgradnji održivih institucija vlasti, nadzora poštivanja ljudskih prava, reforme sigurnosnog sektora, preko razoružanja i demobilizacije, do reintegracije u normalne društvene tokove bivših boraca.“[16]

Slično „Peacebuilding – the Asian Perspective“ iz 2006. navodi da su općenito aktivnosti izgradnje mira usmje­rene ka:

  • uspostavljanju sigurnosti i ponovnoj uspostavi mira i poretka – putem razoružanja, demobilizacije i reintegracije suprotstav­ljenih strana u društvu
  • ponovnoj uspostavi osiguranja temeljnih ljudskih potreba i si­gurnosti
  • izgradnji državnih institucija te izgradnji/jačanju njihove spo­sobnosti osiguranja usluga i podrške demokratizaciji
  • izgradnji održive tržišne ekonomije koja ne podiže tenzije u – osjetljivom post-ratnom društvu te koja će dovesti do razvoja povratak izbjeglica i raseljenih osoba.“ [17]

 

Bosna i Hercegovina kroz ove faze prolazi sporo i još uvijek u nekim aspektima nema velikog napretka, posebno kada govorimo ekonomskom napretku zemlje. Po pitanju izgradnje mira u BiH, evidentno je da je rat zaustavljen, da su nađena neka privremena rješenja za državno uređenje, uspostavljena zajednička vojska i policija, zajednički mediji, ali ono što još uvijek stvara problem je izgradnja novih neovisnih demokratskih institucija koje će biti garant poštivanja ljudskih prava. Rezultat SHUR[18] analize izrađene uz podršku Evropske komisije, pokazuje da su mediji, religija i kultura igrali bitnu ulogu tokom i nakon rata.[19]

Ovdje je potrebno spomenuti i nekoliko izazova koji predstavljaju poteškoću za stabilnu izgradnju mira: nefunkcionalno i podijeljeno državno uređenje po etničkom principu čiji je administrativni aparat veoma skup i glomazan, organiziran na više nivoa; postkofliktno stanje društva sa još uvijek prisutnim tenzijama, međunacionalnim nepovjerenjam i povremenim incidentima; majorizacija jednog naroda nad drugim tamo gdje većina vlada, loš status povratničke populacije; korupcija u svim sferama društva; NVO sektor orijentisan ka profesionalizaciji i novcu te obrazovni sistem koji je etnički profilisan gdje se često vrši segregacija, marginalizacija i diskriminacija jedne grupe naspram druge.

Lična dimenzija izgradnje mira je također veoma važna s ob­zirom na posljedice koje iskustvo nasilja ostavlja na mentalno i fizičko zdravlje pojedinaca koje potom ima veliki utjecaj na druge socijalne, političke i ekonomske činioce. Izgradnja mira u BiH traži da se obrati pažnja na psihičke i emocionalne aspekte sukoba, samim tim jer se preživljene traume mogu reflektirati na agresivnost konkretnih osoba u budućnosti.  Neophodno je raditi na psihosocijalnoj dimenziji sukoba, da bi se osnaživanjem  tih osoba prekinuo krug nasilja.

iH danas je postkonfliktno društvo. Danas, 20 godina nakon završetka otvorenog sukoba u BiH postoji odsustvo rata, ali ne i suštinski prisustvo pravog mira, jer kako Lakhdar Brahimi navodi: „prestanak sukoba ne osigurava trajan mir, očuvanje mira zahtijeva uspostavljanje održivih institucija, koje imaju kapacitet da osiguraju dugoročnu sigurnost.“[20] Bosanskohercegovačko društvo također je društvo u tranziciji koja podrazumijeva dugoročan proces ponovne izgradnje državnih i društvenih kapaciteta. To je prijelazno razdoblje, razdoblje prestanka jednoga sistema i početak drugoga. Tu je i ekonomsko pretvaranje netržišnih ekonomija u tržišne, osobito kod bivših socijalističkih država.[21] „U Bosni i Hercegovini tranzicija ima nekoliko višeslojnih, međusobno prožimajućih, dimenzija. Na političkoj razini, riječ je o tranziciji iz rata u mir, s jedne strane, i tranziciji iz naslijeđenih komunističkih struktura (sistema samoupravljanja) ka demokraciji, s druge strane. Na ekonomskoj razini, tranzicija je također višestruka obuhvaćajući najmanje tri podudarna procesa: tranziciju iz ratne u mirnu, poslijeratnu ekonomiju, tranziciju iz komunističke ka kapitalističkoj tržišnoj filozofiji, i konačno, tranziciju od nerazvijene k samoodrživoj ekonomiji. Na društvenoj razini, tranzicija podrazumijeva prelazak iz stanja urgentne humanitarne pomoći k stanju održivog razvoja.“[22]

 

Postratna tranzicija i konfesionalna vjeronauka u obrazovnom procesu u BiH

U društvima koja se bore sa razjedinjenošću i međugrupnom napetošću, praćenom ili čak uzrokovanom homogenizacijom unutar grupa, obrazovanje je moćan potencijalni izvor kako kohezivnih, tako i dezintegrativnih sila. Utoliko u BiH možemo govoriti o konstruktivnoj i destruktivnoj dimenziji obrazovnog sistema. U toku rata i poslije rata u školskim planovima i programima u BiH prisutna je tendencija da se izrađuju različita tri etnička plana i programa u kojima se glorificira vlastita historija, jezik, vjerska pripadnost i sl. Ovakva pretjerivanja i nesagledavanja kompletnih historijskih i društvenih činjenica dovode do podijeljenosti i smanjenja društvene kohezije, naočito u dijelovima gdje je jedna grupa u većini. Još u SFRJ javljala su se nezadovoljstva oko ravnomjerne zastupljenosti jezika i historijskih činjenica, a vjeronauka nije uopće bila zastupljena u planu i programu škola.

„Prvi koraci ka uvođenju vjeronauke u državne škole napravljeni su pred prve višestranačke izbore kada je u školskoj 1991/92. godini vjeronauka uvedena u neke od sarajevskih škola.“[23] „Godine 1994. Ministarstvo obrazovanja Bosne i Hercegovine uvelo je vjeronauku u osnovne i srednje škole kao izborni predmet za koji je prethodno bila potrebna roditeljska saglasnost. Tom odlukom predviđeno je pet zasebnih nastavnih planova i programa: islamski, katolički, pravoslavni, jevrejski i adventistički. Prema ovom dogovoru, vjerske zajednice su bile odgovorne za izbor i plaćanje nastavnika, dok je škola osiguravala prostorije za podučavanje ovog predmeta. Godine 1996. ovaj aranžman je promijenjen: vjerske zajednice su i dalje sastavljale nastavne planove i programe za vjeronauku u državnim školama i pisale udžbenike za koje je bila potrebna saglasnost Ministarstva obrazovanja, ali je nastavnike vjeronauke zapošljavala i plaćala škola. Vjerske zajednice su nastavile izdavati certifikate/diplome nastavnicima vjeronauke, potvrđujući tako njihove kvalifikacije i podobnost.“[24] Unatoč svom različitom i promjenjivom statusu u raznim dijelovima zemlje, tokom više od petnaest godina vjeronauka je stekla status dobro prihvaćenog predmeta.[25] Sveobuhvatan zakonski okvir uslijedio je kasnije, u 2003. i 2004. godini, kad su u Parlamentu BiH doneseni Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju i Zakon o vjerskim slobodama i položaju crkava i vjerskih zajednica. Nakon toga je Bosna i Hercegovina potpisala slične temeljne sporazume s Katoličkom i Srpskom pravoslavnom crkvom. Oba sporazuma su međunarodni ugovori pretpostavljeni lokalnim zakonima. Ti ugovori osiguravaju mjesto za vjeronauku u javnim obrazovnim ustanovama na svim nivoima. Islamska zajednica u BiH se već neko vrijeme priprema se za potpisivanje sličnog sporazuma“.[26]

„Međutim, iako je pravno pozicioniranje ovog predmeta prilično dobro riješeno u praksi se konstruktivna i destruktivna dimenzija obrazovnog procesa u BiH, odslikavaju i na ovom predmetu. Bosna i Hercegovina ipak je društvo koje karakteriše društveno-politička razjedinjenost te je vidljivija dominacija dezintegrativnih snaga u obrazovanju koja uzrokuje stalno generisanje isključivosti, netolerancije i nepoštivanja ljudskih prava. Time se onemogućuje obnavljanje bosanskohercegovačkog društva kao multikulturnog i multietničkog te izgradnja istinski pluralističke zajednice, a djetetu kao osnovnom korisniku obrazovanja otežava se razvoj vlastitog, otvorenog i kritičkog pogleda na svijet.“[27]

U tom svjetlu rađeno je nekoliko istraživanja i analiza bh. udžbenika. Istraživanje Fonda Otvoreno društo[28] obuhvatilo je i analizu udžbenika nacionalne grupe predmeta (maternji jezik, geografija/zemljopis, historija/istorija/povijest) iz sva tri nastavna plana i programa prisutna u BiH. Ovo istraživanje također obuhvatilo je i predmet vjeronauka (koji se ne vodi kao nacionalnim predmetom) jer se smatra da utječe na formiranje nacionalnog (t.j. etničkog) identiteta. Predmet istraživanja su bili udžbenici vjeronauka za peti, šesti, sedmi, osmi i deveti razred osnovnih škola i za sve razrede srednjih škola. U analizu su bili uključeni udžbenici sa područja čitave Bosne i Hercegovine koje su odobrili nadležna ministarstva obrazovanja i koji su korišteni kao zvanični udžbenici u školskoj 2005/2006. godini. Analizirani su svi dijelovi udžbenika: tekst, grafički prikazi i drugi slikovni materijal. Ukupno je obuhvaćeno 145 udžbenika za četiri gore navedena predmeta koji se koriste u osnovnim i srednjim školama u Bosni i Hercegovini, a u kojima se nastava odvija po različitim nastavnim planovima i programima.“[29]

Rezultati analize sadržaja udžbenika „nacionalne grupe“ predmeta i vjeronauke za osnovne i srednje škole ukazuju da se u svim udžbenicima nalaze sadržaji koji mogu poslužiti kao pozitivni primjeri podučavanja učenika o pripadnosti Bosni i Hercegovini i zajedničkom naslijeđu svih naroda koji žive na prostoru BiH. Iako se broj ovakvih primjera značajno razlikuje po udžbenicima i po razredima, ovo istraživanje je identifikovalo dijelove sadržaja koji mogu poslužiti budućim autorima kao smjernice za izradu udžbenika koji su u skladu sa Zakonima i obećanjima, te principima obrazovanja za otvoreno društvo. Međutim, rezultati analize ukazuju i na sljedeće:

 

  • Udžbenici nacionalne grupe predmeta i vjeronauke potiču segregaciju društva jer su u svojoj osnovi jednonacionalni i ne obezbjeđuju znanje i vještine za život u multikulturnom društvu, te samim tim nisu u skladu sa Zakonima i obećanjima, kao ni sa principima obrazovanja za otvoreno društvo.
  • Udžbenici su jednonacionalni i ističu kulturu i tradiciju samo jednog naroda. To znači da se sadržajem udžbenika učenici usmjeravaju na upoznavanje samo “svog“ naroda, njegove istorije, kulture i tradicije. Udžbenici nacionalne grupe predmeta i vjeronauke ne razvijaju svijest o pripadnosti Bosni i Hercegovini. Iako ovaj zaključak nije podjednako relevantan za sve udžbenike, većina udžbenika ne doprinosi razvijanju osjećaju pripadnosti Bosni i Hercegovini. Naprotiv, udžbenici češće potiču ili osjećaj pripadnosti jednom dijelu BiH ili susjednim zemljama (Srbiji ili Hrvatskoj).
  • Udžbenici nacionalne grupe predmeta i vjeronauke sadrže dijelove koji različitosti u BiH interpretiraju primarno kao problem, a vrlo rijetko kao bogatstvo ili potencijal. Time se podržavaju stavovi vladajućih ideologija o nemogućnosti zajedničkog života na ovim prostorima.
  • U udžbenicima se koriste stereotipni prikazi naroda BiH kako bi se održala i dodatno razvijala pozitivna slika o vlastitom narodu i negativna slika o drugim narodima. Udžbenici za sva tri nastavna plana i programa koriste definisane autostereotipe kako bi vlastiti narod prikazali u pozitivnom svjetlu bez ostavljanja mogućnosti učenicima da kritički promišljaju o položaju i karakteristikama svog naroda. Stereotipni prikazi su posebno tipični u udžbenicima vjeronauke.
  • Udžbenici nedovoljno potiču razvoj kritičkog mišljenja kod učenika. U udžbenicima se nalazi jako mali, skoro zanemarivi broj sadržaja koji učenicima omogućava dobivanje informacija iz više izvora ili sagledavanje problema iz različitih uglova. Interpretacije se uglavnom serviraju kao gotove istine bez mogućnosti njihovog propitivanja.

 

Nakon navedenog istraživanja rađeno je još nekoliko studija i istraživačkih radova, koji se tiču iste ili slične tematike. Navedeni udžbenici nekoliko puta su dorađivani i revidirani. Međutim ostaje evidentno da nacionalna grupa predmeta kao i vjeronauka i dalje ostaju predmeti koji značajno mogu da djeluju u pravcu integracije, ali i dezintegracije Bosne i Hercegovine. Ovaj rad stoga se fokusira na zanimljiv i inovativan program koji je implementiralo Udruženje „Mali koraci“ zajedno sa nastavnicima/cama islamske vjeronauke, koji će nešto kasnije biti detaljno prezentiran.

Primjer mirovnog religijskog aktivizma kroz rad sa vjeroučiteljima/cama 

Civilno društvo trebalo bi da predstavlja prostor besprisilne kolektivne akcije okupljene oko zajedničkih interesa, ciljeva, vrijednosti. Civilno društvo se smješta u prostor drugačiji od onog države (vlade, pa se naziva i nevladin sektor), tržišta i porodice. Razvijeno civilno društvo je osnovni preduvjet za nastajanje i održavanje pravne i demokratske države. Civilno društvo najčešće obuhvaća organizacije kao što su: registrirane humanitarne organizacije, organizacije za zaštitu (ženskih, dječjih) ljudskih prava, religijske, ekološke, profesionalna udruženja, poslovna udruženja, sindikati, grupe samopomoći, društveni pokreti, zagovaračke grupe, koalicije.[30] On ima bitnu ulogu u razvoju demokratskog društva, zbog čega njegov značaj kontinuirano raste. Konsultacije s ovim sektorom proizvode korisne informacije i ideje, kroz zagovaranje pozitivnih promjena.[31] Civilno društvo također ima jednu od neizostavnih uloga u procesu pomirenja i demokratizacije društva. Ovaj rad fokusira se upravo na rad jedne organizacije koja kroz svoje djelovanje u civilnom društvu nastoji podići svijest o procesu izgradnje mira u post-konfliktnom, multietničkom i multureligijskom društvu sa fokusom na religiju i mirovni aktivizam. Udruženje za nenasilje i dijalog u porodici i društvu “Mali koraci” već dugi niz godina kroz mirovni rad i djelovanje nastoji spajati različite grupe ljudi oko zajedničke misije mirovnog aktivizma u BiH. Ovaj rad fokusira se na projekt koji je ovo Udruženje provodilo sa nastavnicima/cama islamske vjeronauke, a koji je finansiran od strane Ekumenske inicijative žena iz Omiša.[32]

Udruženje “Mali koraci” je osnovano 2007. godine i od tada posvećeno djeluje ka promociji međuvjerske vizije mira i nenasilja koja je bazirana na historiji i tradiciji različitih etno-vjerskih skupina u Bosni i Hercegovini i pluralnom građanskom poretku. U ovom Udruženju navode da je: „Mir (je) jedna od ključnih kategorija duhovnosti uopće, pa tako i duhovnosti koju baštine vjernici  svih vjera svijeta. Najvjerovatnije ne postoji vjerovanje, formalizirano religijskim sistemom, koje ne sadrži ideju o miru, unutrašnjem i vanjskom, kao o ključnom putu za približavanje Bogu“.[33] Problemi koje udruženje prepoznaje i na njima radi su: potreba za dijalogom, povjerenjem i jačanjem dobrosusjedskih odnosa. Oni smatraju da su ovo pretpostavke za trajni mir koji je bh. društvu prijeko potreban. Vjeruju da je lična odgovornost ključna za mirovne procese, te da je pojedinac začetnik i nosilac svake društvene promjene.[34] Kako je navedeno, glavne aktivnosti i ciljevi organizacije su: razvoj međuvjerskog dijaloga i razumijevanja, mirovne aktivnosti, promocija nenasilnih akcija, rodna jednakost, teoretski i praktični putovi ka nenasilju i ljudskim pravima uopće. Metode koje se koriste uključuju: interaktivno učenje, nenasilne metode komunikacije, studije Svetih Tekstova i afirmaciju pozitivnih religijskih tradicija u modernom svijetu.[35] Osnivačica i direktorica Udruženja je  mr. Amra Pandžo, diplomantica Filozofskog fakultetu Univerziteta u Sarajevu i magistrica socijalnog rada.

 

Prikaz projekta „Izrada Priručnika o mirovnoj dimenziji islama i edukacija za nastavnike/ice islamske vjeronauke“

 

Udruženje „Mali koraci“ je 2008. implementiralo jednogodišnji projekt „Izrada Priručnika o mirovnoj dimenziji islama i edukacija za nastavnike/ice islamske vjeronauke“. Projekt je uključivao dvije faze. Prva faza bila je izrada priručnika o mirovnoj dimenziji islama za nastavnike/ce islamske vjeronauke a druga faza organiziranje edukacija za njih na osnovu izrađenog priručnika. Cilj ovog projekta bio je izrada adekvatnog, objektivnog priručnika koji na osnovu savremenih akademskih metoda okuplja na jednom mjestu brojne praktične primjere mirotvornih praksi, savjeta i djelovanja iz Kur'ana, prakse poslanika islama Muhameda a.s. i duge islamske tradicije. Ovaj priručnik obiluje primjerima iz kojih je moguće crpiti načine na koje se iz islamske perspektive mogu graditi povjerenje i suživot u multireligijskim i multietničkim društvima. Priručnik je imao dva izdanja na bosanskom jeziku i štampan je u hiljadu primjeraka te je besplatno dijeljen nastavnicima/cama. Nakon što je izrađen, priručnik je korišten kao nastavni materijal za edukacije koje su organizirane za nastavnike/ce islamske vjeronauke. Te edukacije imale su dvostruki cilj: 1. podsjetiti nastavnike/ce na različite pozitivne prakse koje se nalaze u islamskoj tradiciji, a pogodne su u mirovnom radu; 2. ponuditi nastavnicima/cama adekvatan materijal za rad u učionici sa učenicima/cama tokom nastave islamske vjeronauke koji će na inkluzivan i integrirajući način pozivati na suživot i zajedničku izgradnju kohezivnog bh. društva. Kroz ovaj projekt prošlo je oko 1500 vjeruoučitelja/ica islamske vjeronauke iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Edukacije koje su sprovođene bile su jednodnevne, a po potrebi i dvodnevne, i uglavnom su se uz uvodni teorijski dio i prezentiranje Priručnika fokusirale na interaktivni rad kroz vježbe. Specifičnost ovih edukacija bila je primjena vježbi koje su nastavnici/ce prolazili,a koje se fokusiraju na jedan segment izgradnje mira na način koji je utemeljen u pozitivnim društvenim teorijama o izgradnji mira, ali i u islamskom diskursu kako bi nastavnici/ce sami uvidjeli mirovnu dimenziju islamskoga učenja, te je kroz slične ili iste vježbe dalje prenosili u učionicu. Smatrajući izuzetno vrijednim ovaj način rada i odabir vježbi koje istovremeno uključuju i pozitivne teorijske trendove ali i vjersku motiviranost za mirovni rad (u ovom slučaju islamsku), ovaj rad će ukratko prezentirati nekoliko takvih vježbi koje mogu poslužiti kao primjer drugim mirovnim edukatorima u drugim kontekstima. Za potrebe ovog rada izvršen je dubinski intervju sa kvalitativnom analizom sa direktoricom Udruženja mr. Amrom Pandžo.

Udruženje „Mali koraci“ je u svom radu sa vjeroučiteljima/cama, pa tako i sa onima islamske vjeronauke primjenjivalo odabrane aktivnosti i vježbe iz teorijskih i praktičnih pristupa preporučenih za izgradnju mira i nenasilje. U ovom radu analizirat ćemo nekoliko takvih vježbi i ukazati na segmente vježbi, razloge korištenja vježbi, referentnost vježbi za islamski svjetonazor, te važnost vježbi u bosanskohercegovačkom kontekstu. Odabir vježbi urađen je u dogovoru sa direktoricom Udruženja. To su vježbe: „Ostrvo“, „Crtačka bitka“, „Planeta“, „Percepcija“ i „Forum/Boalov teatar“. Ove vježbe su rađene sa vjeroučiteljima/cama kao direktnim sudionicima/cama u vježbama, ali i sa sviješću o tome da će oni nakon toga imati priliku da iste te vježbe koriste sa učenicima/cama u učionici. Stoga je referentnost vježbi unutar islamskog svjetonazora, ali i okvira bh. društva od velikog značaja. Opći ciljevi ovih vježbi su senzibilizacija učesnika/ca za diskriminaciju i druge vrste nasilja, s akcentom na strukturno i kulturalno nasilje, mapiranje društvenih pojava i procesa relevantnih za izgradnju mira, osvještavanje predrasuda i slika neprijatelja, te mapiranje zajedničkih problema društveno-političke prirode u BiH i zemljama u regionu. Ono što je bitno je da se među učesnicima/cama također razvije dijalog, razmjena iskustva, empatija i prijateljstvo. Tehnike koje koristi Udruženje su plenarni rad, rad u manjim grupama, povremeno individualni rad. Najviše se koriste vježbe koje podstiču iskustveno učenje, stvaraju doživljaj, a to su igre uloga, odnosno simulacije, te diskusije.

 

Primjeri terenskih vježbi iz rada sa vjeroučiteljima/cama

Vježba “Ostrvo”

“Ostrvo” spada u vježbe koje pomažu da učesnici/ce temeljitije razumiju kontekst u kome žive. Učesnici se podjele u tri grupe.  Kaže im se da se nalaze na pustom ostrvu i da nema načina da ga napuste. Radi organiziranja zajedničkog života treba da se dogovore i uspostave zajednički sistem pravila koja bi im olakšala život na ostrvu. Potrebno je da navedu pravila. Svaka grupa ima deset minuta da napravi taj dogovor i da ga zapiše na veliki papir. Potom slijedi povratak u plenum gdje grupa po grupa prezentuje svoja pravila svima. Nakon toga traži se volonter/ka iz svake grupe. Volonteri/ke se izvedu van prostorije i kaže im se da se neće vratiti u svoju nego u neku drugu grupu, i da im se zadatak da se ponašaju protivno pravilima u toj grupi, odnosno da probaju da izmjene što više od prethodno napravljenog dogovora. Nakon što deset minuta “nove osobe” borave u svim grupama, vježba se završava evaluacionim pitanjem “Šta se dogodilo?”. Prvo govore oni koji su stalno bili u istim grupama/ostrvima. Nakon njih, oni koji su bili kršitelji pravila govore o tome kako su se osjećali. Kako i kada je došlo do nepoštivanja uspostavljenih pravila? Ko je bio u ulozi žrtve, a ko u ulozi nasilnika? Kakva je veza sa stvarnim životom?

Mr. Pandžo navodi: „Ova vježba pokazuje da ljudi u principu dobro znaju koja su to pravila dobra i poželjna da bi život negdje bio moguć, ali da se javlja problem u komunikaciji, uspostavljanju kompromisa i dijaloga. Zatim, također se pokaže da se ljudi emotivno vežu za ono što su “usvojili” kao svoj “pravilnik” na ostrvu i da želju za promjenom od “pridošlica” doživljavaju veoma lično. Tu se javljaju ljutnja, bijes i nepovjerenje. Tu jasno vidimo da se dolaskom nove osobe u grupu otvaraju pitanja identiteta, vrijednosnog sistema, diskriminacije, strukture moći, zaštite manjina, dostupnosti pozicija moći pojedincu (manjini) i da neadekvatna  rješenja ovih pitanja dovode do nasilja“.[36]

U tom smislu ova vježba naslanja se na Galtungovu teoriju o strukturnom i institucionalnom nasilju: “Nasilje od strane institucija (države), koje može biti otvoreno ili skriveno ogleda se kroz razne mehanizme: ograničavanje slobode izbora, marginalizaciju, diskrimininaciju, donošenje autoritativnih odluka, stvaranje hijerarhijskih odnosa, a često kao i fizičko nasilje nad pojedincima ili marginalizovanim društvenim grupama.”[37] U kontekstu BiH ova vježba daje asocijacije na podijeljenost zemlje i na tri nacionalna “geta” koja u različitim djelovima zemlje kontroliraju dominantne grupe i otežavaju manjinama uživanje punih prava i sloboda, prije svega povratnika. Izgradnja pluralnog društva, reciprocitetnog povjerenja i socijalnog kapitala među svim društvenim akterima, ispostavljaju se kao ključni ciljevi funkcionalnih zajednica.

I u islamskim referentnim okvirima ove vrijednosti postavljene su na najviše mjesto. Jedan od tih primjera je i primjer nakon preseljenja poslanika Islama Muhammeda a.s. iz Mekke u  Medinu (hidžra). To je period u kome se učenje islama počinje intenzivnije razvijati u mulitetničnoj sredini gdje Poslanik ostvaruje intenzivniju komunikaciju sa kršćanima, Jevrejima i drugim ljudima, sljedbenicima raznih politeističnih vjera i kultova. Poslanikove prve riječi po dolasku muslimane su izvijestile o njihovim temeljnim odgovornostima: “Širite mir (selam), hranite gladne, poštujte rodbinske  veze, klanjajte dok drugi spavaju, ući ćete u džennet u miru (selam)”. Tarik Ramadan navodi da ova dva spominjanja mira, na početku i na kraju ovog obraćanja, ukazuju na to kako je Poslanik želio da njegovi prijatelji razumiju svoje novo nastanjivanje u ovom gradu. Njegova briga znak je podrške etici poštovanja i širenja mira.[38] Sličnu poruku poslanika Muhameda a.s. nalazimo i u pismu koje je poslao pred kraj života monasima u samostanu sveta Katarina u Egiptu na Sinaju, u kojoj se navodi: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je poruka Muhammeda, sina Abdulahova, kao znak saveza s onima koji prihvaćaju kršćanstvo, bili blizu ili daleko, da znaju da smo s njima. Tako mi Allaha, ja sluga Božiji i pomagač, kao i moji sljedbenici, branit ćemo ih i štititi, jer kršćani su moji podanici. Borit ću se protiv svega što bi ih moglo uznemiravati. Oni ni na što ne smiju biti prisiljavani. Njihovi suci u svome poslu ne smiju biti ometani, niti njihovi monasi u svojim samostanima uznemiravani. Niko ne smije rušiti njihov hram, oštetiti ga ili uzeti bilo šta i odnijeti u muslimanske domove. Ko god bi bilo šta takvo učinio narušio bi savez s Bogom i nepokornost pokazao prema Božijem Poslaniku. Kršćani su, zaista, moji saveznici, i imat će moju zaštitu od svega što im je mrsko. Niko ih ne smije tjerati na prisilni rad ili ih protivno njihovoj vjeri tjerati u boj. Muslimani će se boriti za njih. Ako se kršćanka uda za muslimana , to se ne smije desiti bez njenog pristanka. Njoj se ne smije braniti da odlazi u svoju bogomolju i da se ondje moli. Kršćanske crkve moraju biti poštivane. Niko ne smije braniti da se one popravljaju  ili dopustiti da se skrnavi svetost njihovih zavjeta. Niko od muslimana ne smije prekršiti ovaj savez sve do zalaska svijeta”.[39]

 

Vježba “Planeta”

U ovoj vježbi učesnici/ce imaju zadatak da što lakše i bezbolnije postignu konsenzus. Otkrivena je nova planeta, koja ima odlične uslove za život. Trebalo bi je naseliti. Učesnicima/cama se kaže da su članovi komisije čiji je zadatak da naseli planet i da je potrebno da odrede tri vještine i tri osobine koje bi trebalo da imaju ljudi koji će naseliti planetu. Dobiju pet minuta da razmisle i napišu te osobine i vještine. Prvo to rade u paru, zatim u četvero, pa u osmero. Na kraju svi učesnici/ce imaju 20 minuta da postignu konsenzus oko tih pitanja. Ipak, konsenzusom grupa donosi zajedničku odluku koju različiti članovi grupe različito prihvataju. Neki članovi grupe će biti sasvim zadovoljni donesenom odlukom. Drugi će sudjelovati u dogovorenoj aktivnosti, ali će izraziti rezervu. Treći će se suzdržati, tj. prema provedbi odluke imati više pasivan stav, ali neće priječiti provedbu odluke.

Mr. Pandžo navodi: „Uglavnom se od samog početka javljaju problemi u definiranju toga šta je osobina, a šta vještina i grupa na to potroši mnogo vremena. Kako se grupa povećava sve više se sužava prostor za lično mišeljenje i sve veći broj pojedinaca biva nezadovoljan, tako da se kako više vrijeme ističe, javljaju tenzije u vezi sa donošenjem konačne odluke“.[40]

Međuljudski odnosi ovdje predstavljaju izvor različitih otpora, sukoba, nesporazuma, nametanja ličnih interesa i interesa različitih grupa. Grupa dolazi u sukob i zbog nedefiniranja pojedinačnih uloga, različitih vlastitih vrijednosti, ograničenih resursa kojima se treba postići optimalan cilj. Takvim pristupom moguće je da se među sukobljenim pojedincima razvije: nepovjerenje, nerazumijevanje, strahovi, predrasude te krajnja podjela na “naše” i “vaše”.

Primljenjivost ove vježbe na kontekst BiH može se sagledati u tome da u BiH postoje brojne interesne strane. Nekima je bitna ekonomija, nekima nacionalna pitanja, nekima nešto drugo, itd. Ono što usložnjava sitaciju jeste pritisak međunarodne zajednice, velikih donatora, te lobiranja interesnih grupa. To često kod običnih građana izaziva frustracije, jer kako vježba pokazuje kod pregovora većih interesnih grupa, interes običnog građanina nije u prvom planu.

Kada je riječ o konsenzusu, u islamskom učenju vjeruje se da ako grupa ljudi sjedi i donosi neku odluku, ta odluka mora biti postignuta kroz dogovor (šura). Vjeruje se da ukoliko svi nisu zadovoljni krajnim ishodom, da u tome nema bereketa (blagoslova). To ukazuje na činjenicu da je u duhovnom smislu konsenzus jedan od najvažnijih načina rješavanja problema. Konsenzus u islamskom pravu zauzima posebno mjesto. Naime konsenzus (idžma) je treći izvor islamskog prava. Pri tome u Kur’anu sam dragi Bog garantira ljudima da će sigurno donijeti pravu odluku ukoliko se učene osoba dogovaraju oko nekog islamskog pravnog pitanja jer je Božija milost nad džematom (zajednicom, grupom). Iz životopisa poslanika Muhammmeda a.s. u tom smislu važan je primjer njega kao medijatora u postizanju konsenzusa. Poznat je slučaj da je prilikom renoviranja Kabe, najvažniji dio Kabe “Crni kamen” (Hadžeru–l-esved) pomjeren i da su pripadnici četiri najznačajnija plemena u to vrijeme zapali u raspravu i svađu o tome ko treba vratiti “Crni kamen” na pravo mjesto.

“Jedan od starijih je predložio da prvoga ko uđe u svetište zamole da presudi spor, s čime su se ostali složili. Muhammed, a. s., je bio prvi koji je ušao u sveti prostor i starješine rodova su bili sretni da je sudbina odabrala baš njega da presudi. Saslušao ih je, a potom zatražio ogrtač. Na njega je stavio Crni kamen i zatražio da starješine zajedno uhvate za krajeve ogrtača i podignu kamen. Kad su ga podigli na potrebnu visinu, on je smjestio Crni kamen na njegovo mjesto — na zadovoljstvo svih, jer niko nije bio zakinut.” [41]

 

Vježba “Crtačka bitka“

Vježba “Crtačka bitka” ima za cilj da kod učesnika/ca naglasi važnost neverbalne komunikacije i saradnje te da ukaže na način na koji mogu nastati konflikti. Učesnici/ce se podijele u parove (osoba A i osoba B). Sve osobe “A” se pozovu van i da im se zadatak. Njihov zadatak je da nacrtaju grad u sumrak, držeći zajedno jedan flomaster sa svojim parom. Ne smiju verbalno komunicirati sa svojim parom od trenutka kad se vrate u prostoriju. Kad se vrate, dolaze do svog para koji ima papir i flomaster. Osobe “B” koje ostanu unutra dobiju sljedeći zadatak: da nacrtaju morski krajolik u podne, držeći zajedno jedan flomaster sa svojim parom. Ne smiju verbalno komunicirati sa svojim parom od trenutka kad uđu u prostoriju. Parovi sjedaju zajedno i dobijaju jedan flomaster, uz uputu da držeći olovku zajedno trebaju nacrtati sliku na zajedničkom papiru, bez verbalne komunikacije. Nakon završetka, pristupa se evaluaciji. Svaki par pokaže svoje crteže i slijedi diskusija o tome kako im je bilo raditi ovu vježbu, da li su zadovoljni nacrtanim, da li su drugu osobu shvatili kao protivnika/cu ili ne, da li su i kako pronašli zajednički jezik i ostvarili saradnju u crtanju slike. Na početku vježbe nacrta se grafikon na kome je na jednoj uspravnoj strani označeno nasilje, a na drugoj vodoravnoj izbjegavanje, dok je između toga kompromis. Krajnji cilj ove vježbe je postizanje konsenzusa. Ukoliko jedna strana nadvlada drugu i sama kreira crtež, to je nasilje, a ako se druga strana prepušta, to se posmatra kao izbjegavanje odgovornosti. Očekivano je da se prilikom ove vježbe među učesnicima/cama javljaju teškoće u komunikaciji, što ponekad dovodi do konflikta.

Direktorica navodi: „Crteži u kojim su učesnici/ce postigli konsenzus bili su primjeri na kojima su npr. na crtežu nacrtana plaža, a na plaži bilbord sa slikom grada ili npr. crtež grada, a na neboderu nacrtana plaža. A isto tako je bilo i slomljenih olovaka i poderanih crteža. Kompromisni crteži su podrazumijevali crtež podjeljen na dva dijela gdje je svaka strana nacrtala u svom dijelu papira, svoj zadatak.“ [42]

Ono što povezuje ovu vježbu sa bosanskim kontekstom je mogućnost da učesnici/ce sagledaju način kreiranja konflikta, ali i dolaska do konsenzusa. U BiH sva tri etnička kolektiviteta ne uspijevaju ostvariti kvalitetnu komunikaciju, uz povremene kratkoročne kompromise, ali bez stvarnog konsenzusa.

Mr . Pandžo nastavlja: “Mi mislimo da je kompromis svetinja. Kod kompromisa imate uvijek jedan dio crteža koji je nešto tuđe, kod kompromisa nije niko potpuno zadovoljan. Konsenzus je potpuno suprotan preglasavanju. To je nešto što se trenira, vježba. Neke smo stvari stekli svojim odgojem, a neke svojom kulturom. U našem društvu ovakav pristup rješavanju konflikta nažalost  nije prisutan.”[43]

Osnovna vještina djelotvornog komuniciranja je prihvatanje činjenice da je svaka komunikacija dvosmjerna. U interakciji učestvuju najmanje dvije osobe kroz primanje i davanje poruka pomoću simbola. U razumijevanju simbola jednaku ulogu imaju obje strane. Jedini način da se razjasne nejasnoće jeste postavljanje pitanja, jer pitanja znače interakciju i iniciranje komunikacije. Stoga ova vježba zahtijeva visok stepen strpljivosti i uviđavnosti za potrebe drugih.

Pored prethodno predstavljenog islamskog stava o konsenzusu, islamska etika također poseban fokus ima na pomirljivosti i strpljivosti u ophođenju prema ljudima:  “Vjernik je prijatan i o­n pomiruje, a nema dobra u o­nom ko ne miri i zbližuje i u čijem društvu nije prijatno.”[44]; “Ono što voliš da ljudi čine tebi, čini i ti njima, a ono što mrziš da ti se čini, ne radi ni ti nikom drugom.“[45]

U jednoj predaji se slično navodi da je jednog dana Muhammed a.s. zatekao svoje drugove u žučnoj raspravi koja je rezultirala svađom, pa im je izrekao svoj sud o tome: „Polahko, ummete Muhammedov! Ostavite se svađe, zato što je u tome malo dobra i zato što se vjernik ne svađa! Ostavite se svađe, jer vam je dovoljno grijeha i bez toga! Ostavite se svađe, jer ja neću biti šefa'adžija (zagovarač) na Sudnjem danu onome ko učestvuje u svađi! Ostavite se svađe, ja garantujem tri dvorca u Džennetu onome ko je ostavi, pa makar u pravu bio.“[46]

 

Vježba „Percepcija“

Ova vježba ukazuje na ograničenost perspektive koju svaka osoba ima. Ukazuje učesnicima/cama na to da uglavnom ljudi nemaju potpune ili da imaju netačne informacije o nečemu.  Cilj vježbe je da pomogne učesnicima/cama da shvate da se svaka sitacija može sagledati iz više uglova. Podciljevi su: uvažavanje drugačijeg stava i mišljenja, tolerancija, razvoj komunikacijskih sposobnosti, razvoj opažanja. U ovoj vježbi edukator/ica ispriča učesnicima/cama putem pantomime priču o indijancu i kauboju:

„Sretnu se indijanac i kauboj.  Indijanac pokaže: ,a kauboj na to pokaže: Indijanac zatim rukama pokaže: ,a kaouboj:  . Potom se svaki vrati svojoj kući. Kauboj kaže ženi: „Sreo sam ludog indijanca. On meni kaže: „Ubit ću te“, ovako pokazujući prste – a ja njemu „Iskopat ću ti oči“, ovako. Onda on meni: „Molim te, nemoj“, a ja njemu onda: „Briši“. Indijanac pak ispriča svojoj ženi: „Sreo sam ludog kauboja“. Ja njega pitam „Kako se zoveš?“, a on meni kaže „Divokoza „. Onda ga pitam „Planinska?“, A on meni: „Ne, riječna“.

Na drugom dijelu treninga se podijele dvoznačne slike u prilogu i učesnici/ce imaju pet sekundi da napišu šta vide.

Poslije ispisivanja učesnici pokazuju napisane riječi te se susreću sa različitim opažanjima kod drugih, što stvara efekat direktnog iskustvenog učenja. Krajnja poruka vježbe je: „Ne vidimo stvari kakve jesu, nego kakvi smo mi“. Učesnici/ce dobiju priliku da uvide da su različite percepcije iste stvari česte i da moraju imati to na umu kada ulaze u komunikaciju sa drugima.

Mr. Pandžo u vezi sa ovim navodi: “Mi na treninzima pričamo priču o Crvenkapicu iz percepcije vuka. Pričamo kako je jedan vuk živio u svojoj šumi. Bio je čestit i dobar. A onda je došla jedna djevojčica koja ga je prepala i on je bježao i sakrio se u bakinu kuću. Tamo se prepala i baka, a onda je došao lovac gdje se digla velika hajka i vuk je pobjegao u šumu.Vuka su slikali mediji kako bježi u šumu i tako je nastala ljaga o tome da je on nekakav nasilnik. Ovu stranu priče kada ispričate djeci – ona kažu da je vrlo moguće da je tako bilo. U vježbi je ovo lako uraditi, međutim, u realnim životnim sitacijama, mi se često vraćamo na onu potrebu da smo samo ‘mi u pravu'“[47]

Ova vježba različitih percepcija u mirovnom obrazovanju u BiH je neophodna zbog stalnog plasiranja “samo jedne istine” i “jedne prave historije”, te prebacivanja odgovornosti na druge. Iz islamskog narativa i Kur’anskog teksta vidljivo je također da Bog poziva čovjeka na punu pažljivost i odgovornost prilikom primanja informacija: “O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.“ (Kur'an 49:6)

Također jedna klasična priča iz kapitalnog djela islamske duhovnosti „Mesnevija“ upravo govori o našem ograničenom pogledu i percepciji. To je „Priča o slonu“:

“Slon je bio u mračnoj kući. Neki su Hindusi doveli slona da ga pokazuju. Da ga vide, mnogi su ljudi, jedan po jedan, ulazili u taj mrak. Pošto se nije moglo gledati (svaki od njih) pipao ga je u mraku dlanovima svojih ruku. Ruka je jednoga pala na njegovu surlu pa on reče: “Ovo stvorenje je kao cijev od vodovoda.” Ruka drugoga dotaknula je njegovo uho, njemu je ono izgledalo poput lepeze. Pošto je drugi dotakao njegovu nogu, on reče: “Pronašao sam da je ovo oblik poput stuba.” Drugi je položio svoju ruku na njegova leđa, on reče: “Uistinu, ovaj je slon kao prijestolje.” Slično, kad god bi neko čuo (opis), mislio bi da je to (samo) dio kojega je on dotaknuo. Zbog ovoga (različitog) pogleda, njihove su se izjave razlikovale; jedan bi naslovio to sa “dal[48]” drugi sa “elif”[49]. Da im je u ruci svijeća, razlike bi iščezle iz njihovih riječi. Oko čulnog zapažanja je kao dlan ruke, dlan nema moći da dosegne cjelinu.“[50]

“U evaluciji percepcije zajedno sa vjeroučiteljima/cama zaključujemo da je čovjekovoj prirodi da teško prihvata da nije upravu. Ono “što smo vidjeli rođenim očima” je za nas svetinja, a koliko oči malo vide, toga nismo svjesni. Prava istina, kako stoji i u priči o slonu iz Mesnevije, nije vidljiva ovim očima.“[51]

 

Vježba “Forum teatar” (“Pozorište potlačenih”, “Boalov teatar”)         

Dramski odgoj obuhvaća skup metoda poučavanja i učenja koje se koriste dramskim izrazom kao čovjekovom sposobnošću kojom se on služi u toku sazrijevanja i odrastanja  Dramski izraz podrazumijeva svaki oblik izražavanja u kojem su stvarni ili izmišljeni događaji, bića, predmeti, pojave i odnosi predstavljeni s pomoću odigranih uloga i situacija. Cilj dramskog odgoja nije profesionalno bavljenje dramskom umjetnošću pa tako za korištenje metoda dramskog odgoja nije od presudne važnosti glumački talent, te su primjenjive u radu s korisnicima, djecom i mladima s različitim resursima, sklonostima i talentima.

Boalov teatar senzibilizira i glumce/ice i publiku za suosjećanje sa potlačenima i daje im direktnu mogućnost učešća. Osim etno-nacionalnih problema u BiH, tu su još i dominacija patrijarhalnog modela, te različite vrste diskriminacije i dominacije nad “manjinama”, a “Forum teatar” upravo omogućuje prepoznavanje različitih oblika represije nad pojedincom ili grupom.

Ovaj model pozorišta zamislio je i razvio 70-tih godina prošloga stoljeća istaknuti brazilski redatelj i kulturni aktivist Augusto Boal. Najčešća tehnika teatra potlačenih je “Forum pozorište”. “Forum pozorište” je okupljanje u kojem sudjeluju i glumci i gledatelji. Gledatelji tada nisu pasivna bića, već su pozvani da zamijene protagoniste kako bi pronašli rješenja ili alternacije za potlačeni lik na sceni. Osnova su kratke forum-scene koje prikazuju probleme određene zajednice u kojima nisu ponuđena rješenja. Gledatelji daju svoja vlastita rješenja, aktivno su uključeni u izvedbu tako što zamjenjuju lica na sceni i improviziraju različita rješenja prikazanog problema. Ne traži se “pravo” ili “idealno” rješenje, već je cilj istražiti što više mogućnosti. Nakon što se ljudi kroz ovu pozorišnu tehniku pokušaju poigrati sa raznim rješenjima, moguće je da će im to biti podsticaj za djelovanje u stvarnom životu kada se suoče s istim problemom koji su imali u pozorišnoj forum-sceni. Stoga je ova metoda vrlo popularna u svijetu i koristi se u školama, te u sredinama sa specifičnim grupacijama npr. ovisnicima, zlostavljanim ženam, sa djecom s poteškoćama u školi i mnogim drugim. Prema Boalu, pozorište je jedno od osnovnih ljudskih djelatnosti, ono je unutarnji ljudski nagon. Osnova je motiviranje gledatelja-glumca na akciju, na promjenu modela zadanog u forum-sceni.[52]Za nastavnike/ce islamske vjeronauke ovakva vježba bila je od koristi jer im je omogućila da obrade kroz glumu neke nepravedne scene u kojima su se i sami nalazili.

Direktorica navodi: “Vjeroučitelji u BiH su u veoma teškoj poziciji u smislu da su oni birani od Islamske zajednice, a plaćeni su od države i to uzrokuje jednu kontraverzu u zbornici i specifično ponašanje jednog djela ljudi prema njima… kao da su oni neki strani element. Naravno mi znamo da u društvu postoji mnogo onih koji su protiv vjeronauke i to vjeroučitelji jako osjete na svojoj koži. Drugo, od njih se očekuje da su promotori etno-nacionalizma, po principu „brani naš narod“. Vjeroučitelji su svjesni da to nije njihov put. Oni su tu da u školama brane istinu i pravdu, a ne da opravdavaju neke etno-nacionalističke poteze koji mogu biti duboko nepravedni. Ovakav stav je uglavnom prisutan kod vjeroučitelja svih konfesija u BiH.” [53]

Kada je riječ o islamskoj tradiciji, kroz Kur’anski i hadiski tekst nalaze se brojni primjeri iz života Božijih poslanika o tome kako su bili diskriminirani, protjerivani, izloženi brojnim nepravdama, rizikujući svoj život i život svoje porodice. Oni su nesebično senzibilizirali druge ljude i njihova osjećanja, a ponekad su se pred nasiljem i zlom sklanjali i odlazili u druge zemlje, a ponekad se otvoreno borili protiv nepravde. Poslanik Muhamed a.s. je živio u vremenima ispunjenim plemenskim sukobima, zakonima jačeg gdje je susretao mnoštvo potlačenih ljudi. Još kao mladić je imao tu čast da sa svojim prijateljem Ebu Bekrom prisustvuje tzv. “Viteškom savezu” (hilfu-l-fudul). Taj savez između plemena je uspostavljen sa ciljem da se međusobno štite, osiguraju sigurnost u gradu, te zaštite potlačene i nejake: “Dugo nakon što je počeo primati Objavu, Muhammed, a. s., se sjećao uvjeta tog saveza i govorio: „Bio sam prisutan u kući Abdullaha ibn Džudana kad je zaključen takav ugovor da svoje učešće u njemu ne bih zamijenio ni za stado crvenih deva, i kad bih i sada, u Islamu, bio pozvan da učestvujem u njemu, rado bih se odazvao.”[54]

Ono što je važno istaći pogotovo kada je riječ o izgradnji mira i nenasilja u islamskom diskursu i kapacitetima koje može pružiti religijsko obrazovanje jeste da “islam nije zatvoren vrijednosni sistem koji bi bio sukobljen s većinom drugih vrijednosnih sistema. Od samog po

Na posljednjem velikom oproštajnom govoru ljudima poslanik Muhammed a.s. je između ostalog naglasio i slijedeće: “Čuvajte, poštujte i cijenite vrijednost ljudske ličnosti i ljudskog dostojanstva. Čovjek je veličanstveno djelo Allahovo i teško onome ko napada čast i dostojanstvo Allahova djela. Vi, o ljudi, neminovno i neopozivo vratićete se vječnom Bogu i on će vas pozvati na odgovornost za vaša djela i vaš rad. (…) Nikad ničije pravo ni čast ne gazite. Nemojte nikome nasilje (zulum) činiti, ali i ne trpite nasilje. Ne zaboravite da je milosrđe jedan od temelja Islama. (…) O, vjerni! Govorite uvijek čistu istinu. Neka vas nikad mržnja ne zavede sa staze prava i pravednosti. Pravednost je sestra pobožnosti. Zato, bojte se Boga i bićete pravedni! On vidi vaš rad.”[56]

 

 

 

 

 

 

 

Zaključak

U radu su ponuđeni nalazi koji ukazuju na to da je Bosna i Hercegovina post-konfliktna zemlja u tranziciji, koja je još uvijek duboko podijeljena po etničkim linijama. Uprkos svemu, pojedini društveni akteri na različite načine pokušavaju da obnove društveno tkivo u zemlji i povrate uzajamno povjerenje ljudi. Mirovni aktivizam, mirotvorstvo i izgradnja društvenog kapitala ispostavljaju se kao krucijalno važni u tom procesu. Udruženje za dijalog u porodici i društvu „Mali koraci“ stoga sav svoj rad fokusira na mirovni aktivizam i djelovanje ka građanima/kama u bh. društvu, posebno se usmjeravajući na vjerski doprinos i potencijal u tom smislu. Ovaj rad je kroz analizu rada Udruženja, posebno sa nastavnicima/cama islamske vjeronauke pokušao ukazati na metod, tehniku i načine koji se koriste u Udruženju u radu sa ovom specifičnom grupom korisnika/ca. Rad sa vjeroučiteljima/cama posebno je specifičan obzirom da je riječ o nastavnom kadru koji naučene vještine i kompetencije može dalje prenositi na svoje učenike/ce, ali i zbog činjenice da su to nastavnici/ce islamske vjeronauke te je korištene vježbe bilo potrebno posebno povezati sa islamskim referentnim okvirom.

Projekt  izrade Priručnika o mirovnoj dimenziji islama i njegove upotrebe kroz edukaciju nastavnika/ca islamske vjeronauke koji je podržala Ekumenska inicijativa žena pokazao se kao dobro stukturiran, adekvatno pripremljen i veoma potreban obzirom da je omogućavao i omogućava vjeroučiteljima/cama da se podrobnije upoznaju sa metodama i tehnikama potrebnim za efikasnu izgradnju mira, ali i svojom ličnom tradicijom iz jedne perspektive koja je drugačija od svakodnevne. Vježbe koje su korištene u radu sa vjeroučiteljima/cama mogu poslužiti svima onima koje zanima terenski mirovni rad, rad sa nastavnicima/cama i vjerskim službenicima ili uposlenicima. Izrađeni priručnik može biti od koristi kako aktivistima u BiH i regiji tako i šire te bi bilo dobro razmisliti o prevođenju priručnika na neke od relevantnih jezika (npr. engleski, arapski, turski, itd.)

 

Bibliografija:

http://www.slobodnaevropa.org/content/gradjanima-bih-prijeti-jos-vece-siromastvo/25141698.html

Internet stranice:

 

Intervjui:

  • PANDŽO, A. Dubinski intervju sa kvalitativnom analizom rada sa vjeroučiteljima/cama islamske vjeronauke organizacijeMali koraciiz Sarajeva (avgust)

 

[1]KARIĆ,E. Bosna – zemlja kontrasta, Preporodov journal sv. 150-155, 2013. str. 55.  [Internet:]  Dostupno na:  https://www.academia.edu/3888632/Bosna_zemlja_kontrasta Pristup: (10.07.2015)

[2] BILANDŽIĆ, D. Hrvatska  moderna povjest, Zagreb: Golden marketing, 1999. str. 758.

[3] To su bili: hrvatski, srpski, slovenski i makedonski.

[4] BILANDŽIĆ, D. Op.cit. str. 757.

[5] ČOKO, B.  Kultura i umjetnost u Bosni i Hercegovini poslije II svjetskog rata, 2011. [Internet:]  Dostupno na: http://prezi.com/1tla-xvxqjqr/kultura-i-umjetnost-u-bosni-i-hercegovini-poslije-ii-svjetskog-rata/  Pristup: (01.07.2015)

[6]  RUSINOW, D. Yugoslav Experiment,  University of California, 1977. str. 100.

[7] Jedna od najtipičnijih karakteristika toga razdoblja staljinističke politike bila je antireligiozna kampanja. Posebno se grubo postupalo s Katoličkom crkvom zato što je dio njena klera surađivao s ustašama u Hrvatskoj i Bosni. Neke su crkve uništene, a samostani i sjemeništa zatvoreni. Pravoslavna je crkva prošla nešto bolje, iako je u prve tri-četiri godine izvršen snažan pritisak na njene institucije. (Malcolm: 2011, prema Chadwick)

[8] MALCOLM, N. Povijest Bosne, Zagreb: Erasmus Gilda – Sarajevo: Dani, 1995.  str? [Internet:] Dostupno na: http://www.camo.ch/povijestbih15.htm  Pristup: (16.07.2015)

[9] Ibid.

[10] Statistički bilten (1993.),  Nacionalni sastav stanovništva – Rezultati za republiku po opštinama i naseljenim mjestima,Sarajevo:  Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine 1993. [Internet:]..Dostupno na: http://www.fzs.ba/Dem/Popis/nacionalni%20sastav%20stanovnistva%20po%20naseljenim%20mjestima%20bilten%20234.pdf Pristup: (29.07.2015)

[11] JOVIĆ, D.  Tri faktora zbog koji se raspala Jugoslavija, Vreme.com  [Internet:].Dostpno na: (http://www.seebiz.eu/dejan-jovic-tri-faktora-zbog-kojih-se-raspala-jugoslavija/ar-6693/  Pristup: (16.07.2015.)

[12] PAPIĆ, Ž., NINKOVIĆ, R. & ČARr, O. Integritet u rekonstrukcijiKorupcija, efikasnot i održivost u post-ratnim zemljama, Sarajevo: Nezavisni biro za humanitarna pitanja, (2007.) str. 14.

[13] Ibdem.

[14]  S.N. Administrativno teritorijano uređenje bih s.l., s.a. [Internet:]. Dostupno na : http://www.mvp.ba, navedi dokument ili clanak iz koga je Pristup: 18.07.2015)

[15] ŠKRABALO, M. O Istraživanju: Društveni utjecaj lokalnih projekata izgradnje mira u post-jugoslavenskim zemljama,  Kultura mira, Osjek:Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, 2002, .str. 13. [Internet:]. Dostupno na: http://www.centar-za-mir.hr/uploads/dokumenti/casopisi/KM6.pdf  Pristup: (01.07. 2015)

[16] JAKEŠEVIĆ, R. Mirovne misije ujedinjenih nacija nakon hladnog rata, Godišnjak br. 5. Fakultet političkih nauka Beograd, 2011. Str 379. [Internet:].Dostupno na: http://stari.fpn.bg.ac.rs/wp-content/uploads/2011/09/20-Ru%C5%BEica-Jake%C5%A1evi%C4%87-MIROVNE-MISIJE-UJEDINJENIH-NACIJA-NAKON-HLADNOG-RATA.pdf (31. 07. 2015.)

[17] GVOZDANOVIĆ, A., POTOČNIK, D., Mladi i izgradnja mira  (Analiza aktivnosti izgradnje mira   udrugama mladih i za mlade), Zagreb:Institut za društvena istraživanja – Centar za mirovne studije. 2009.  Str. 9 [Internet:] Dostupno na:https://bib.irb.hr/datoteka/434247.Mladi_izgradnja_mira.pdf   Pristup: (11.07.2015.)

[18]  SHUR: Human Rights in Conflicts: The Role of Civil Society is a STREP project funded by the 6th Framework Programme of the European Commission (Contract number: CIT5-CT-2006-028815).  http:www.luiss.it/shur

[19] U BiH svaka etnička grupa ima snažnu povezanost sa jednom religijskom tradicijom (pravoslavlje sa Srbima, islam sa Bošnjacima i katoličanstvo sa Hrvatima). Hegemonija nacionalnih ideologija koje su u svoje dijelovanje kooptirale i religijsko, dominirala je i dominira politikom, društvom i kulturom u BiH.

[20] S.N. Defining Conflict/Post Conflict, [Internet:]  http://guides.womenwin.org/gbv/conflict/context/defining-conflict-post-conflict  Pristup: (16.08.2015)

[21] Hrvatski leksikon, http://www.hrleksikon.info/definicija/tranzicija.html Pristup: (22.07.2015)

[22] BAŠIĆ, S. Izazovi društvenog razvoja i profesija socijalnog rada u postkonfliktnom i tranzicjskom društvu: Iskustva u Bosni i Hercegovini, Ljetopis socijalnog rada 20(1), 2013, str. 121. [Internet:]  Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/file/15368  Pristup: (16.07.2015)

[23] Hašimbegović, 2003

[24] ALIBAŠIĆ, A. Religija i školovanje u otvorenom društvu: Preispitivanje modelareligijskog obrazovanja u Bosni i Hercegovini,  Sarajevo: Fond otvoreno društvo BiH,  2009. Str. 17. [Internet:]. Dostupno na: http://www.osfbih.org.ba/index.php/arhiv/publikacije/obrazovanje  Pristup: ( 12.07.20015)

[25] Kuburić i Moe, 2006

[26] Ibdem.

[27] TRBIĆ, DŽ., ur. Obrazovanje u BiH: Čemu učimo djecu , Analiza sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta , [Internet:].  Sarajevo: Fond otvoreno društvo BiH. 2007. Str. 11. [Internet:].    Dostupno na: http://www.osfbih.org.ba/index.php/arhiv/publikacije/obrazovanje  Pristup: (11.07.2015.)

[28] Fond otvoreno društvo BiH pokrenuo je projekat „Obrazovanje u BiH: Čemu učimo djecu?“ čiji su sastavni dijelovi Istraživanje stavova roditelja i djece i Analiza sadržaja udžbenika ‘nacionalne grupe predmeta’.Osnovno pitanje na koje je analiza trebala dati odgovor je da li udžbenici i u kojoj mjeri promoviraju socijalnu koheziju i podstiču pozitivan stav prema vlastitoj državi. Socijalna kohezija i kreiranje pozitivnog stava prema vlastitoj državi u udžbenicima je propisana Okvirnim zakonom o osnovnim i srednjim školama na nivou Bosne i Hercegovine, što je jedan od temeljnih dokumenata korišten u formuliranju polazišta ove analize. Ostali dokumenti uključuju Obećanja u sklopu reforme obrazovanja, Principe obrazovanja za otvoreno društvo i Smjernice za izradu i pisanje udžbenika istorije i geografije.

[29] TRIBIĆ, DŽ., ur. Obrazovanje u BiH: Čemu učimo djecu , Analiza sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta Sarajevo: Fond otvoreno društvo BiH. 2007.str. 20.  [Internet:].  Dostupno na: http://www.osfbih.org.ba/index.php/arhiv/publikacije/obrazovanje   Pristup: (11.07.2015.)

[30] S.n., Šta je to civilno društvo?, s.l.,s.a. [Internet:]  Dostupno na: http://civilnodrustvo.ba/files/docs/civilno/o civilnom drustvu/Definicije_civ._drustva.doc (pristup: 16.07.2015.)

[31] S.n. Kako funkcionišu nevladine organizacije, Šamac:Centar za unapređenje Brčkog, 2006. Dostupno na:  http://mreza-mira.net/wp-content/uploads/Kako-funkcionisu-nevladine-organizacije.pdf  Pristup: ( 16.07.2015.)

[32] Ekumenska inicijativa žena (EIŽ) je nevladina neprofitna organizacija koja promiče žene kao inicijatorice i subjekte promjene u vjerskim zajednicama i društvu, pružanjem potpore i povezivanjem pojedinaca i skupina koje djeluju na području ženskih ljudskih prava, izgradnje mira i pomirenja, ekumenskog dijaloga i suradnje među religijama i svjetonazorima u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Kosovu, Makedoniji i Srbiji potičući regionalno povezivanje i umrežavanje (http://www.eiz.hr)  Pristup: (31.08.2015.)

[33] KARAČ, DŽ.. Izgradnja mira motivirana vjerom u kontekstu Bosne i Hercegovine, Udruženje  za dialog i porodicu u društvu “Mali koraci (2012).  [Internet:]   Dostupno na:  http://malikoraci.com.ba/?p=235  Pristup: (12.07.2015.)

[34]  S.n. Prepoznajemo , Udruženje  za dialog i porodicu u društvu “Mali koraci” [Internet:]   Dostupno na:  http://malikoraci.com.ba/?p=22   Pristup: (12.07.2015.)

[35] Ibid.

[36] PANDŽO, A. Dubinski intervju sa kvalitativnom analizom rada sa vjeroučiteljima/cama islamske vjeronauke organizacijeMali koraciiz Sarajeva (avgust 2015.)

[37] S.n,  Institucionalno nasilje,s.l., s.a. [Internet:] Dostupno na: http://www.museumofviolence.org.rs/institucionalno.html       Pristup: 02.08.2015.

[38] RAMADAN, T. Stopama Božijeg poslanika : pouke iz života Muhmnmeda, a.s.,Sarajevo : Udruženje Ilmijje Islamske zajednice u BiH, 2010, str. 97.

[39] PANDŽO, A. Priručnik za islamsku vjeronauku o mirovnoj dimenziji islama, Sarajevo: Udruženje za dialog  u porodici i društvui “Mali koraci”, (2008), str. 12.

[40]  PANDŽO, A.  Dubinski intervju sa kvalitativnom analizom rada sa vjeroučiteljima/cama islamske vjeronauke organizacije “Mali koraci” iz Sarajeva (avgust 2015.)

[41] RAMADAN, T. Stopama Božijeg poslanika : pouke iz života Muhmnmeda, a.s.,Sarajevo : Udruženje Ilmijje Islamske zajednice u BiH, 2010, str. 35

[42] PANDŽO, A. Dubinski intervju sa kvalitativnom analizom rada sa vjeroučiteljima/cama islamske vjeronauke organizacije “Mali koraci” iz Sarajeva (avgust 2015.)

[43] Ibid.

[44] S.n. , Ajeti i hadisi o međuljudiskim odnosima , s.l., s.a. [internet:]  Dostupno na: http://www.ikc.berlin.de/bosnisch/html/ahlak_moral_etika/ajeti_i_hadisi_o_medjuljudskim_odnosima.html Pristup: (16.08.2015.)

[45] Ibidem.

[46] MALKIĆ, M. Hutba: Lijepa riječ, Sarajevo, 2007 [internet:] Dostupno  na: http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&catid=125:hfz-mensur-ef-malki&id=410:hutba-lijepa-rije Pristup: (28.07.2015.)

[47] PANDŽO, A.  Dubinski intervju sa kvalitativnom analizom rada sa vjeroučiteljima/cama islamske vjeronauke organizacijeMali koraciiz Sarajeva (avgust 2015.)

[48] Dal je osmo slovo arapske abacede i odgovora izgovorno latiničnom D, a pisanjem je slično slovu C.

[49] Elif je uspravna crta a označava  prvo slovo arapske abecede  slicn

[50] RUMI, DŽ. MESNEVIJA III, Tuzla: PrintCom  d.o.o.,  2004. god. distih 1259-1274

[51] PANDŽO, A.  Dubinski intervju sa kvalitativnom analizom rada sa vjeroučiteljima/cama islamske vjeronauke organizacije “Mali koraci” iz Sarajeva (avgust 2015.)

[52] Ibid.

[53] PANDŽO, A. Dubinski intervju sa kvalitativnom analizom rada sa vjeroučiteljima/cama islamske vjeronauke organizacije “Mali koraci” iz Sarajeva (avgust 2015.)

[54] RAMADAN, T. Stopama Božijeg poslanika : pouke iz života Muhmnmeda, a.s.,Sarajevo : Udruženje Ilmijje Islamske zajednice u BiH, 2010, str. 35

[55] Ibid. str. 32.

[56] MULIĆ, B. OPROŠTAJNI GOVOR: Ljudskom rodu, Božjeg poslanika Muhammeda a.s. na Arefatu, 2011    [internet:] Dostupno na : http://www.bayrammulic.com/2011/11/oprostajni-govor-ljudskom-rodu-bozjeg.html Pristup: (24.08.2015.)