IZGRADNJA MIRA MOTIVIRANA VJEROM U KONTEKSTU BOSNE I HERCEGOVINE

Amra Pandžo

Izgradnja mira (peacebuilding) širok je fenomen koji se ne isrcpljuje samo akademskim, aktivističkim, političkim, te drugim društvenim  određenjima. Mir je jedna od ključnih kategorija duhovnosti uopće, pa tako i duhovnosti koju baštine vjernici  svih vjera svijeta. Najvjerovatnije ne postoji vjerovanje, formalizirano religijskim sistemom, koje ne sadrži ideju o miru, unutrašnjem i vanjskom, kao o ključnom putu za približavanje Bogu.

Otuda se unutar aktivističke i akademske zajednice „graditelja mira“  izdvaja jedna skupina koja se bavi nečim što se u teoriji i praksi naziva faith ili religious peacebuilding (vjerska ili religijska izgradnja mira). U svom radu, radije koristim izraz „vjerska“, jer „religijska“ veoma podsjeća na „institucionalizovana“, što se u kontekstu bosanskohercegovačkog prostora munjevito odmiče od „mirovnog“ po samoj svojoj suštini. Dra Julliane Funk Deckard donosi u svojoj doktorskoj tezi(1*) briljantan nalaz o razlici između „individualne vjere“ koja je, po ovoj autorici u Bosni i Hercegovini u pravilu mirotvorna i „kolektivnoj vjeri“ koja se pojavljuje kroz religijske institucije i isuviše često je manipulativna, netransparentna, u sprezi sa politikom u užem smislu i nasilna. Dakle, važan razlog zašto dajem prednost nazivu „vjerska izgradnja mira“  je i moje iskustvo, te lično povjerenje u pojedince/ke –vjernice/ke kao nositelje ideje o miru i mirenju, mnogo prije nego u institucije koje s vremena na vrijeme, bljesnu ponekim iskorakom iz kolotečine koja je uglavnom lišena tendencije da gradi mir.
Definisati „vjersku izgradnju mira“ nije jednostavno, jer su već sami fenomeni „vjere“ i „izgradnje mira“ „lebdeći“, fluidni, rastegljivi, te ih je moguće „sipati u razne posude“ i davati im najrazličite oblike.  Upravo to i jeste izazov i avantura susreta dviju stvari koje u jednoj svojoj dimenziji ne bi smjele biti odvojene. Ipak, one to jesu. I u savremenom svijetu, veliki broj sukoba, podjela, mržnji, netrpeljivosti, ksenofobija, straha, agresije…veže se za vjernike, vjerske sisteme, vjerske institucije i vođe. Tako dolazimo do jedne važne odrednice onog što u bosankohercegovačkom kontekstu definira vjernike/ce/graditelje mira – ulaganje velikog napora da se vjera i vjernici pojavljuju u kontekstu pravde, istine, pomirenja, nenasilja, aktivnog zalaganja za pozitivne promjene u društvu. I to ne zbog toga da bi se gradio neki „imidž“ nego iz potpunog uvjerenja da je to suština onog što Bog poručuje ljudima.
Dakle, ono što je prvo i neophodno da bi do „vjerske izgradnje mira“ došlo jeste vjernik/ca/graditelj mira. Ovo je zaista pravilo, u najvećem broju slučajeva, ali ipak zanimljivo je da postoji i izuzetak. Naime, hor PONTANIMA, koga je osnovao i vodi jedan od ključnih vjerskim mirotvoraca na području Bosne i Hercegovine fra Ivo Marković, veoma je važno kulturno i duhovno središte za „mirenje“ svih vjera i varijanti BH prostora. Ipak, u horu, pjevaju i osobe koje sebe ne smatraju religioznima, te je moguće da i nereligiozni ljudi budu akteri „vjerskog mirotvorstva“.
Drugi važan sastojak za pripremanje ovog rijetkog jela zvanog „vjerska izgradnja mira“ je vjerska orjentacija ili pogled na svijet obilježen vjerom u Boga. Dakle, sama činjenica da neko nosi identitet vjernika, među mnoštvom svojih identiteta, ukoliko njegovo zalaganje u oblasti izgradnje mira nije obilježeno „vjerničkim pogledom na svijet“, nije dovoljna za „vjersku izgradnju mira“. I to je jedna važna karakteristika pripadnika ove zajednice: najčešće u suštini vrednovanja onog što su uradili, vjernici/graditelji mira vide svoj napor da se približe Bogu, te ne podnose teško brojne poraze i poteškoće na koje većina „peacebuildera“ u svom radu nailazi. Vjernički pogled na svijet, druga karakteristika koju u ovom tekstu navodimo, ključna je za definiciju vjerničke izgradnje mira. Motiv koji je kontekstualiziran u vjeri, potreban je i dovoljan uslov, da bi se određeno djelovanje, ukoliko je okrenuto ka miru, definiralo kao vjerska izgradnja mira.
I konačno, treća stvar neophodna za „vjerničku izgradnju mira“ je konkretna akcija, djelovanje. U širem smislu, svaki napor vjernika da djeluje u pravcu pomirenja, transformacije konflikta (važnog oblika djelovanja koji karakterizira izgradnju mira) i nenasilja, motiviran svojom vjerom, može biti izgradnja mira. Naročito kada se ovo djelovanje nađe nekim slučajem kod vjerskih službenika, čak i najmanji potezi ili rečenice, mogu biti ključni za izgradnju mira. Jedna rečenica upućena publici pri susretu muslimana i katolika hafiza Sulejmana Bugarija, imama Bijele džamije u Sarajevu u kojoj kaže da Svjetlost ne pada samo na neke, nego na sve ljude, otvara mogućnost brojnim vjernicima da poimaju svijet kao skup jednakih od kojih nipošto neki nisu bolji od onih drugih. I da svako zaslužuje Svjetlost. I Mir. Ili potez Oca Danila, igumana pravoslavnog manastira u Žitomislićima, koji parkira automobil na parkingu HVIDRE (Udruga hrvatskih vojnih invalida domovinskog rata). Kada ga pitaju kako može plaćati za uslugu parkinga „neprijateljima“, on odgovora da su to samo žrtve strašnog rata, kao i svi mi u Bosni Hercegovini. Ovo su dakle, „mali“ potezi za koje nije potrebna edukacija i organizacija. I kod „običnih“ vjernika ih, u njihovom privatnom životu, u pravilu ima mnogo.
S druge strane, da bi se nešto imenovalo kao akcija u pravcu izgradnje mira, ona treba biti na neki način oblik aktivističkog djelovanja, te organizovana i javna. Važno je da u sebi nosi potencijal za transformaciju konflikta, nenasilje ili neki drugi, novi kreativni način izgradnje mira, pravde, istine i pomirenja u društvu. Pomenimo mrežu Vjernici za mir koja na području regiona već osam godina organizira regionalne mirovne konferencije koje imaju funkciju susreta i jačanja kapaciteta vjernika/graditelja mira na ovim prostorima, ali u edukaciju ovoj oblasti. Bosnakohercegovačke organizacije su veoma aktivne u ovoj inicijativi. Nemoguće je na ovom mjestu ne pomenuti Menonitski Centralni Komitet (MCC), organizaciju vjernika Menonita, kršćanske denominacije koja je dala ogroman doprinos pri formiranju organizacija koje imaju orjentaciju prema „vjerskom peacebuildingu“. Najveći broj ovakvih organizacija u BiH podržan je u edukativnom i finansijskom smislu od strane MCC-a.  Više o ovim inicijativima, čitajte na linkovima u prilogu.

Reference:
1* Funk Deckard, Julianne. “‘Invisible’ Believers for Peace’. Religion and Peacebuilding in Postwar Bosnia-Herzegovina”. Doctoral Dissertation, Katholieke Universiteit Leuven, Belgium, forthcoming.

Korisna literatura:

  • Appleby, R. Scott. 2000. The Ambivalence of the Sacred. Religion, Violence, and Reconciliation. Oxford and Lanham: Rowman and Littlefield Publishers.Bock, Joseph F. 2001. Sharpening Conflict Management: Religious Leadership and the Double-Edged Sword. Westport, CT: Praeger.
  • Funk Deckard, Julianne. 2011. “Religions at the interface of identity politics and political identities in Bosnia-Herzegovina.” Transitions 51.1–2.
  • Lederach, John Paul. 1997. Building Peace: Sustainable Reconciliation in Divided Societies. Washington DC: United States Institute of Peace.
  • Merdjanova, Ina and Patrice Brodeur. 2009. Religion as a Conversation Starter: Interreligious Dialogue for Peacebuilding in the Balkans. London: Continuum.
  • Sterland, Bill and John Beauclerk. 2008. “Faith Communities as Potential Agents for Peace Building in the Balkans.” Report for Norwegian Church Aid – the Balkans.

Korisni linkovi:

  • http://www.mcc.org/
  • http://www.vjernicizamir.org/
  • http://www.icrd.org/
  • http://www.kotor-network.info/
  • http://www.georgefox.edu/academics/undergrad/departments/soc-swk/ree/index.html
  • http://irdialogue.org