Category Archives: Inspirativno

Šta za nas znači kada kažemo “Dijalog”

Kad ljudi čuju riječ dijalog, često im prvo pada na pamet grupa starih vjerskih lidera koji vode ljubazan razgovor i daju službenu izjavu o stvarima u kojima se oni slažu. Ali iako je dijalog na visokom nivou između vjerskih lidera važan, ljudi su u pravu kad ukazuju na ograničeni uticaj takvog “dijaloga” na živote običnih ljudi.

Kad kažemo “dijalog”, mislimo mnogo više.

Smatramo da postoje najmanje četiri različite vrste dijaloga koji povezuju grupe različitih religija: dijalog ruku, glave, stomaka i srca.***

Dijalog ruku – Služenje zajedno za zajedničko dobro naših lokalnih zajednica. Dok kupimo smeću zajedno u javnom parku, podijelimo jela sa siromašnim porodicama, ili pomažemo starijim porodicama sa kućnim popravkama, mi mjenjamo naše međuvjerske odnose, od konkurencije ideja do prilika za saradnju. Dijalog ruku nam dozvoljava da stojimo rame uz rame, da zajedno radimo, prepoznajemo zajedničke ciljeve i gradimo prijateljstva dok sarađujemo u pravcu zajedničkog dobra.

Dijalog stomaka – Dijelovanje dobre hrane zajedno. Dijalog stomaka je još jedan način za izgradnju prisnosti i prijateljstva, pokazujući gostoprimstvo, uživajući u razgovorima dok jedemo, i jednostavno provodeći lijepe trenutke zajedno. Kad jedemo hranu zajedno u drugoj kući i mjestima obožavanja, ljudi iz različitih verskih zajednica više nisu “oni” već postaju “mi”.

Dialog glave – učenje zajedno o našim sličnostima i razumijevanje naših nepomirljivih razlika. Kada se bavimo samo teološkim ili teoretskim razgovorima, lako možemo izgraditi zidove umjesto mostove zbog važnih teoloških razlika. Međutim, kada radimo na izgradnji prijateljstva na druge načine kao sarađujući na projektima i jedući zajedno, onda se smanjuju nesporazumi i saznajemo o našim razlikama, dok razgovaramo o tome u šta vjerujemo. Vjerujemo da se čak i naše teološke i ideološke razlike mogu proslaviti, ne zato što se slažemo jedni sa drugima, već zato što slušanje različitih razumijevanja Boga i istine nas tjera da suosjećamo i rastemo kao ličnost, te da volimo našeg komšiju.

Dialog srca – ljubav prema drugima i odnosi koji se međusobno transformišu. Cilj dialoga nije samo da mi učimo stvari jedni o drugima niti da jednostavno radimo na servisnim projekatima zajedno. Cilj je da mi možemo znati, učiti, i konačno voljeti jedni druge. Dok se bavimo ovim dijalogom srca, mi cijenimo i učimo iz naše jedinstvenosti, vjerujemo da će ljudi u svakoj vjerskoj zajednici postati agenti za transformaciju u svojim vlastitim zajednicama i u širem društvu.

***Josh Daneshforooz je opisao dijalog na ova četiri načina u svojoj knjizi, “Volite našeg vjerskog susjeda: plod duha u mnogoreligijskom svijetu.” Preporučujemo vam da je pročitate!

Glas mladih

U sklopu djelovanja Malih Koraka u projektu “Podsticanje djece da budu osjetljive i prihvataju razlike” u obučavanju mladih kako se baviti međuljudskim konfliktima, imali smo privilegiju da ih učimo kako ove vještine staviti u praksu. U nedelju, 3. juna, otac Radivoj Krulj, pravoslavni sveštenik iz Mostara i njegova supruga Nataša primili su nas Vladičanski Dvor u Mostaru gdje smo se sreli sa mladima iz Mostara. Puno hvala Radivoju i Nataši za gostoprimstvo i za stvaranje sigurnog prostora gdje smo mogli da učimo od izuzetnih mladih ljudi iz svih etničkih grupa u BiH.

Ova mješovita grupa Bošnjaka, Hrvata i Srba ranije je imala edukaciju o tome kako se suočiti sa osobom sa kojom smo u sukobu (gledajući u oči i nazvajući ih po imenu, govoreći iskreno o tome šta ih smeta i tražeći ono što žele ili trebaju u odnosu ili situaciji). Vježbali su ove vještine u simuliranim sukobima jedni s drugima. Ipak, u ovom razgovoru namjerno smo uvodili više emocionalno “vrućih” tema: etnonacionalizam, uticaj rata na djecu i omladinu.

Evo nekih njihovih stavova i naših komentara:

“Ima previše razgovora o ratu.”

“Miješano okruženje je garancija da nećete govoriti o ratu i takvim stvarima. Ako imate prijatelje iz različitih etničkih grupa, izbjegavate te teme i govorite o pozitivnim stvarima. Ali ako ste iz iste [etničke] grupe, ljudi će odmah početi da pričaju o vašoj etničkoj i vjerskoj grupi, o onome što su vam drugi učinili u ratu. “

“Sjećanje na rat sprečava rast i razvoj. Trebalo bi da ostane u mračnom mjestu srca i ne pominje se u svakodnevnom životu. “

“Nisam kriv za Srebrenicu. Nisam ni rođen. To nije moja greška i prestati se ponašati kao da je to moja greška samo zbog moje etničke pripadnosti. Odjebi! “

“Mrzimo to kada kažu: ‘Ne zaboravite’ jer kada kažu: ‘Ne zaboravite,’ zapravo znače: ‘Ne opraštajte.'”

Komentar:

Da li je vrijedno da se raspravljamo o konfliktu, ratu i opraštanju kada su mladi umorni od njih? Zašto ne činiti nešto drugo?

Verujemo da su aktivnosti u kojima zajedno nešto rade, prilika za mlade da razviju novu budućnost, ne prisiljavajući ih da izdrže dodatne razgovore o prošlosti. Međutim, čini se da postoji mjesto za zdrave razgovore o prošlosti u mješovitim grupama, jer, kako su naglašavali mladi, u takvom društvu se ne dešavaju razgovori o etnonacionalizmu i ratu.

Mladi ljudi su otvoreni za pričanje o međuljudskim, porodičnim i čak grupnim sukobima. Dakle, kada smo u stanju da govorimo o etnonacionalizmu i ratu na načine koji ne označavaju sukobe prethodnih generacija kao da je to nešto što uključuje odgovornost mladih, onda su spremni da se bave pitanjima nacionalizma i rata. U stvari, djeca i mladi sa kojima radimo, brzo izjednačavaju nacionalizam i rat; za njih, sve je u istoj torbi.

Ovi razgovori daju im šansu da podijele svoje frustracije i stvore siguran prostor u kojem mogu da kažu kako se osećaju manipulisanim ili krivim. Daju im šansu da dijele svoja iskustva sa onima iz različitih sredina i iz drugih etničkih grupa, i otkrivaju da imaju puno zajedničkog. Svaki osjećaj pritiska da ostanu u svojoj etničkoj grupi je za njih viška. Kako im se daje mogućnost da čuju jedni druge, ojačane su u njihove sposobnosti da se odupru nacionalističkim narativima. Oni su u stanju da grade prijateljstva sa ljudima iz drugih etničkih grupa. Mladi tvrde da često odrasli žele da proizvedu u njima osjećanje da: “…ako niste u svojoj grupi, ako ne pohađate vjeronauku sa svojom grupom, onda nećete dobro proći u životu.” Učenjem vještina da se suočavaju sa sukobima i da izgrade odnose jedni s drugima, ovi mladi su osnaženi da se vrate u svoje škole, porodice i krug kao aktivisti za mir. Oni su ojačani da mogu “dobro proći” i bez da rade ono što ne žele.

Naš priručnik za nastavnike Islamske vjeronauke, koristi se i u Evropi

Preuzeto: Aljazeera Balkans
Piše: Naida Kurdija

Amra PandzoAmra Pandžo je mirovna aktivistica već gotovo dvadeset godina. Motivaciju za svoje mirovno djelovanje pronalazi u vjeri. U tom dugom periodu radila je sa velikim brojem ljudi u regiji na prevazilaženju posljedica rata, pomirenju, transformaciji konflikata i mirovnom obrazovanju.

Odmah nakon rata je bila idejni tvorac prve mreže nevladinih organizacija koja se prostirala na obje strane međuentitetske linije u Bosni i Hercegovini i bila među prvima koji su je prešli.

U anketi TPO Fondacije proglašena je za jednu od jedanaest žena u Bosni i Hercegovini koje su gradile mir. Uredila je Priručnik za nastavnice i nastavnike islamske vjeronauke o mirovnoj dimenziji islama i koautorica je knjige Put mira, koja je objavljena 2016. godine. Članica je organizacionog tima pokreta Vjernici za mir i Upravnog odbora Međureligijskog hora Pontanima. Radi u Američkom kutku Biblioteke Sarajevo i vodi Udruženje za dijalog u porodici i društvu Mali koraci.

Opširnije >>

Učeći od stručnjaka

Julianne F. DeckardPročitajte članak “Učeći od stručnjaka” od Julianne Funk Deckard, volonterke u našoj organizaciji. Julianne F. Deckard govori o svom iskustvu tokom volotnerskog rada u Malim koracima, novim znanjima na polju izgradnje mira koje je stekla u našoj organizaciji. Članak je objavljem u posljednjem broju časopisa “Mirovne novosti” orgaznizacije Mreža za izgradnju mira (str. 16, 17).

Ja sam jedan od mnogih stranaca koji su posjetili Bosnu i Hercegovinu i zakačili se. Stotine, možda i hiljade nas, smo nevino posjetili ovu malu i skromnu zemlju u posljednjih dvadeset godina i otkrili smo da smo se beznadno uvučeni. Kada nas ljudi pitaju što je to u Bosni i Hercegovini što nas tako mami, veoma nam je teško naći zadovoljavajući odgovor.

Mali koraci su me prihvatili kao volonterku, suradnicu, u julu 2011, što je podržano od Brethren Volunteer Service. Nadam se da će moje iskustvo mirovne istraživačice (trenutno završavam moj doktorski rad na Catholic University of Leuven u Belgiji), i moje iskustvo izgradnje mira sa mirovnim vjerskim organizacijama na lokalnom nivou u BiH, pomoći upotpuniti primarni naglasak mirovnog aktivizma organizacije.

Više…