Šta za nas znači kada kažemo “Dijalog”

Kad ljudi čuju riječ dijalog, često im prvo pada na pamet grupa starih vjerskih lidera koji vode ljubazan razgovor i daju službenu izjavu o stvarima u kojima se oni slažu. Ali iako je dijalog na visokom nivou između vjerskih lidera važan, ljudi su u pravu kad ukazuju na ograničeni uticaj takvog “dijaloga” na živote običnih ljudi.

Kad kažemo “dijalog”, mislimo mnogo više.

Smatramo da postoje najmanje četiri različite vrste dijaloga koji povezuju grupe različitih religija: dijalog ruku, glave, stomaka i srca.***

Dijalog ruku - Služenje zajedno za zajedničko dobro naših lokalnih zajednica. Dok kupimo smeću zajedno u javnom parku, podijelimo jela sa siromašnim porodicama, ili pomažemo starijim porodicama sa kućnim popravkama, mi mjenjamo naše međuvjerske odnose, od konkurencije ideja do prilika za saradnju. Dijalog ruku nam dozvoljava da stojimo rame uz rame, da zajedno radimo, prepoznajemo zajedničke ciljeve i gradimo prijateljstva dok sarađujemo u pravcu zajedničkog dobra.

Dijalog stomaka – Dijelovanje dobre hrane zajedno. Dijalog stomaka je još jedan način za izgradnju prisnosti i prijateljstva, pokazujući gostoprimstvo, uživajući u razgovorima dok jedemo, i jednostavno provodeći lijepe trenutke zajedno. Kad jedemo hranu zajedno u drugoj kući i mjestima obožavanja, ljudi iz različitih verskih zajednica više nisu “oni” već postaju “mi”.

Dialog glave – učenje zajedno o našim sličnostima i razumijevanje naših nepomirljivih razlika. Kada se bavimo samo teološkim ili teoretskim razgovorima, lako možemo izgraditi zidove umjesto mostove zbog važnih teoloških razlika. Međutim, kada radimo na izgradnji prijateljstva na druge načine kao sarađujući na projektima i jedući zajedno, onda se smanjuju nesporazumi i saznajemo o našim razlikama, dok razgovaramo o tome u šta vjerujemo. Vjerujemo da se čak i naše teološke i ideološke razlike mogu proslaviti, ne zato što se slažemo jedni sa drugima, već zato što slušanje različitih razumijevanja Boga i istine nas tjera da suosjećamo i rastemo kao ličnost, te da volimo našeg komšiju.

Dialog srca – ljubav prema drugima i odnosi koji se međusobno transformišu. Cilj dialoga nije samo da mi učimo stvari jedni o drugima niti da jednostavno radimo na servisnim projekatima zajedno. Cilj je da mi možemo znati, učiti, i konačno voljeti jedni druge. Dok se bavimo ovim dijalogom srca, mi cijenimo i učimo iz naše jedinstvenosti, vjerujemo da će ljudi u svakoj vjerskoj zajednici postati agenti za transformaciju u svojim vlastitim zajednicama i u širem društvu.

***Josh Daneshforooz je opisao dijalog na ova četiri načina u svojoj knjizi, “Volite našeg vjerskog susjeda: plod duha u mnogoreligijskom svijetu.” Preporučujemo vam da je pročitate!

What we mean when we say “Dialogue”

When people hear the word “dialogue,” often the first thing that come to mind is a group of old religious leaders having a polite conversation and making an official statement about the things on which they agree. But even though high-level dialogue between religious leaders is important, people are right to point out the limited impact such “dialogue” can have on the lives of ordinary people.

When we say “dialogue,” we mean so much more.

We believe there are at least four different types of dialogue that brings groups of different religions together: dialogue of the hands, head, stomach, and heart.***

Dialogue of the hands – Serving together for the common good of our local communities. By picking up trash together in a public park, sharing meals together with impoverished families, or helping elderly families with home repairs, we change our interfaith relationships from a competition of ideas to an opportunity for collaboration. Dialogue of the hands allows us to stand shoulder-to-shoulder to work together, recognize common goals, and build friendships as we collaborate for the common good.

Dialogue of the stomach – Sharing good food together. Showing hospitality, enjoying conversations over meals, and simply having a good time is another way to build rapport and friendship. As we welcome one another into each other’s homes and places of worship to eat together, people from other faith backgrounds are no longer “them” but become part of “us.”

Dialogue of the head – Learning together about our similarities as well as understanding our irreconcilable differences. When we start with or only engage in theological or theoretical conversations, we can easily build walls rather than bridges because of important theological differences. However, when we work to build friendships in other ways such as collaborating on projects and sharing meals together, then it is helpful to also reduce misunderstandings and learn about our differences by engaging in conversation about what we believe in. We believe that even our theological and ideological differences can be celebrated, not because we will agree with one another, but because listening to different understandings of God and truth will force us to empathize and grow in character to love our neighbor.

Dialogue of the heart – Loving one another and being transformed by relationships with one another. The goal of dialogue isn’t that we only learn things intellectually about one another or that we simply do service projects together. The goal is that we might know, learn from, and ultimately love one another. As we engage in this heart-to-heart dialogue, appreciating and learning from one another’s uniqueness, we believe that people in each religious community will become agents of transformation in their own congregations and the wider community as a whole.

 

*** Josh Daneshforooz frames dialogue in these four ways in his book, Loving Our Religious Neighbor: Fruit of the Spirit in a Multi-Religious Culture. We’d highly recommend reading it for yourself!

Sarajevsko međureligijsko iskustvo

U petak, 15. juna, tim Malih Koraka je imao privilegiju  da upozna dvadeset i devet američkih studenata na programu studijske posjete gradu Sarajevu, upoznavanju sa njegovom istorijom i njegovom vjerskom raznolikošću. Program studiranja u inostranstvu održavaju naši prijatelji Petra i James Taylor u European Center for the Study of War and Peace (ECSWP). Studenti su stigli sa Boston College-a u Bostonu, Massachusettsu i Univerzitet-a Loyola Marymount u Los Angelesu, Kalifornija, a nakon prvog dana sa nama, provest će još mjesec dana u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

ECSWP interfaith tour 2

Amra Pandžo je kao uvod  podjelila svoje iskustvo o opsadi grada Sarajeva, kao i njenu transformaciju kada se počela baviti mirovnim radom nakon rata. Zatim su studenti išli u kratku posjetu na tri sarajevske tradicionalne svete lokacije, uključujući Carevu Džamiju, Crkvu Sv. Ante, i Staru Pravoslavnu Crkvu, koju su studenti posjetili narednog dana.

Careva dzamija

Većina učenika ušla je u džamiju po prvi put kada su posjetili Carajevu Džamiju. To je bilo i njihovo prvo iskustvo o tome kako se Muslimani obavljaju namaz. Neki od njih su posmatrali, a neki obavili namaz zajedno sa muslimanima.

Fra Marinko Pejić

U Crkvi Sv. Ante, Fra Marinko Pejić je govorio o tradiciji Sarajeva, u kojoj se ljudi iz svake religije molili u Staroj Pravoslavnoj Crkvi, Crkvi Sv. Ante i Turbetu Sedam Braće, dajući jednaku svotu novca kao dobrovoljni prilog u nadi da će im se odgovoriti na njihove molitve. Dalje je opisao kako je svaka kuća molitve otvorena za ljude svake vjere, kada im je potrebno mirno mjesto da dođu i mole se. Zaključio je da svi obožavamo jednog Boga, iako razumijemo Boga i klanjamo mu se drugačije.

starija pravoslavna crkva

Sarajevsko međuvjersko iskustvo je fascinantno za mnoge posjetioce, jer je istorija međusobnog poštovanja, saradnje i ljubavi između ljudi i vjerskih zajednica jedinstvena i nudi perspektivu  nade o međusobnoj povezanosti ljudi bez obzira na njihovu religiju ili narodnost.

Naš priručnik za nastavnike Islamske vjeronauke, koristi se i u Evropi

Preuzeto: Aljazeera Balkans
Piše: Naida Kurdija

Amra PandzoAmra Pandžo je mirovna aktivistica već gotovo dvadeset godina. Motivaciju za svoje mirovno djelovanje pronalazi u vjeri. U tom dugom periodu radila je sa velikim brojem ljudi u regiji na prevazilaženju posljedica rata, pomirenju, transformaciji konflikata i mirovnom obrazovanju.

Odmah nakon rata je bila idejni tvorac prve mreže nevladinih organizacija koja se prostirala na obje strane međuentitetske linije u Bosni i Hercegovini i bila među prvima koji su je prešli.

U anketi TPO Fondacije proglašena je za jednu od jedanaest žena u Bosni i Hercegovini koje su gradile mir. Uredila je Priručnik za nastavnice i nastavnike islamske vjeronauke o mirovnoj dimenziji islama i koautorica je knjige Put mira, koja je objavljena 2016. godine. Članica je organizacionog tima pokreta Vjernici za mir i Upravnog odbora Međureligijskog hora Pontanima. Radi u Američkom kutku Biblioteke Sarajevo i vodi Udruženje za dijalog u porodici i društvu Mali koraci.

Opširnije >>

Ernada Avdibegović Mirovni rad sa nastavnicima/cama islamske vjeronauke: Udruženje „Mali koraci“

Povijest Bosne i Hercegovine nije bez kontrasta: jedinstva i oštrih razlika. Ono što je u jednoj kalendarskoj godini u Bosni smjena oštre zime i vrelog ljeta, u povijesnim vremenima Bosne to je smjena velikih perioda nad ovom zemljom i državom.  Bosna je posvjedočila srednjovjekovne osvite vremena na svojim stećcima, potom osmanski vakat, austrougarsko doba evropljanske nade, dvije jugoslavenske epohe, savremeno nezavisno uspravljanje…

Spomenuti veliki periodi povijesti bili su nad Bosnom, ali i u Bosni. Neke narode i ljude ove zemlje ti su periodi dublje, unutarnje i duhovno oslovili, nad nekima su samoizvanjski pregrmjeli kao strašna nesreća.

Da je Bosna zemlja kontrasta pokazuje i njena religijska trusnost u Srednjem vijeku, njen djelomičan od(a)ziv islamu za vrijeme osmanskog vakta, njeno nacionalno kontrastiranje i razuđivanje za vrijeme Austro-Ugarske imperije, muk nekih njenih ljudi u svojoj narodnosnoj neopredijeljenosti za vrijeme jugoslavenske epohe. (…)

Veliki povijesni periodi Bosne, ona izvanjska stoljeća i desetljeća ove zemlje u doba velikih država, carstava i imperija, u svojim su oštrim kontrastima nadilaženi duhovnim i tihim nutarnjim, širenjem kršćanstva (katoličanstva, kasnije i pravoslavlja), potom širenjem islama i dolaskom dijasporalnog i izbjegličkog judaizma. Širenja, ali i nametanja i nadmetanja raznolikih vjera u Bosni, zapravo su samo podebljavala raznoliku potku Bosne u nekoj tajnovitoj osnovi Bosne.

Sve ove vjere kojima se bosanski čovjek stanovnik ili čovjek naseljenik odaz(i)vao u odvojenoj nabožnoj radosti, u zasebnoj utjehi ili u muci (ne tako različitoj od muke drugih mu susjeda!) zakorjenjivale su se u svome veoma prepoznatljivom abrahamovskom/ibrahimovskom stablu u Bosni.”[1]

Continue reading Ernada Avdibegović Mirovni rad sa nastavnicima/cama islamske vjeronauke: Udruženje „Mali koraci“

Navid Kermani: Preko granica – Jacques Mourad i ljubav u Siriji

U oktobru 2015. Navid Kermani, ugledan njemački pisac iranskog porijekla je dobio prestižnu mirovnu nagradu njemačkih nakladnika (Friedenspreis des Deutschen Buchhandels). Na svečanosti dodjele nagrade Kermani je održao govor koji  prenosimo u cijelosti u hrvatskom prijevodu. U njemačkim medijima često citiran, ovaj Kermanijev tekst je postao poznat kao nadahnuće za međureligijski suživot. Kermani svjedoči o primjerima međureligijskog suživota u vremenima koja razaraju svaki život, a posebno fino tkivo interkulturalnosti. Kermani ovim tekstom daje svojim čitateljima političko usmjerenje i duhovno osnaženje za ustrajanje u izgradnji međureligijskog suživota. Istovremeno, njegovi čitatelji mogu uživati u ljepoti Kermanijevog jezika i dubini njegove misli.  Odlučili smo se na prijevod Kermanijevog svečanog govora jer informira o islamskoj misli i duhovnosti koje ne smijemo nikako zaboraviti pod pritiskom surovog nasilja aktualnih prijetnji islamske države. Konačno, RAND nudi prijevod Kermanijevog svečanog govora kao svoj doprinos otporu nasilju na način bratstva u ljudskosti koje Kermani zagovara.

aw

Govor povodom primanja mirovne nagrade njemačkog nakladništva 2015.

Istog dana kad sam primio vijest o mirovnoj nagradi njemačkog nakladništva,  otet je  u Siriji Jacques Mourad. Dvojica naoružanih muškaraca je ušla u samostan Mar Elian na rubu gradića Qaryatein. Tražili su oca Jacquesa. Našli su ga jasno u skromnom, malom uredu koji  je i njegov dnevni boravak i njegova spavaća soba, zarobili su ga  i odveli. Dana 21. svibnja 2015. Jacques Mourad  je postao talac tzv. “islamske države”. Continue reading Navid Kermani: Preko granica – Jacques Mourad i ljubav u Siriji